Intervju -Laszlo Nagy, organizator šahovskih turnira First Saturday u Budimpešti (3.nastavak)

28. septembra 2024. Laszlo Nagy, poznati organizator šahovskih turnira First Saturday, dao je intervju u trajanju od 42 minuta za CHESSBASE INDIA o svojim već legendarnim turnirima.

https://youtu.be/T3EiJ4mCvio

(3.nastavak)

Novinar: To je inspirativna priča. Vaš turnir inspirisao je mnoge, čak i turnire širom svijeta, uključujući Indiju. Ne znam da li znate ili ne, ali postoji osoba koju zovu „čovjek drugog subotnjeg turnira“. On organizuje turnire svake druge subote već 20 godina. Drago mi je da ste inspirisali toliko ljudi. Recite nam kako vam je došla ideja da organizujete turnir? Niste bili organizator.

Laszlo Nagy: Gledajte, pomenuo sam da sam kao vojnik mnogo puta posjećivao šahovske turnire kako bih se malo opustio, jer šahovski turnir je kao crkva – svi su tihi i sve je u redu. Tada sam upoznao moldavskog organizatora, gospodina Skripka, koji je već preminuo. Rekao mi je: „Vidim da dobro komuniciraš, hajde da organizujemo turnir svakog 15. u mjesecu u Kišinu.“ On mi je dao tu ideju i otišao. Kada sam napuštao vojsku, shvatio sam da 15. u mjesecu nije dobar datum, jer može biti ponedjeljak, može biti srijeda. Ali ako kažem da počinjem turnir u subotu, od subote do sledeće nedjelje, to je devet dana – to je idealno za igrače. Ljudi koji rade ili studiraju moraju uzeti samo pet radnih dana da dođu u Budimpeštu, i to je bila ideja. Takođe, bila je to i pomalo sebična ideja; trebala mi je mjesečna zarada. Znači, kao rad, to znači prva subota svakog mjeseca – vrlo jednostavno.

Novinar: Znači, počeli ste 1991. godine. Recite nam nešto o prvom subotnjem turniru, prvom turniru koji ste organizovali. Kako ste uspjeli dovesti 50 igrača?

Laszlo Nagy: Gledajte, do tog trenutka sam takođe bio šahista i znao sam mnogo šahista kao vojno lice. Ali prvi put organizovati turnir nije bilo lako, na primjer, sada neki ljudi plaćaju meni za učešće. Tada sam ja plaćao momcim da sjede i igraju, i bili su veoma uzbuđeni što će biti plaćeni za igru.

Da, da, čak i sada je lijepo imati otvorenu sekciju za igrače ispod 2250, a tu su i mnogi stari mađarski igrači, poput onih od 60-70 godina, koji su siromašni penzioneri. Ponekad im plaćam da igraju. Takođe sam vrlo socijalno osjetljiv; ako vidim siromašnu osobu, srce mi se stegne. Razumijete, pokušavam pomoći siromašnim šahistima. Obezbjeđujem im besplatnu kafu, čaj, kolače. Kada Indijci dolaze, kažem im da ponesu neke indijske slatkiše, kao što su kaju katli, i oni donesu, a mađarski igrači to vole.

Novinar:  Oh, lijepo. Kao što ste pomenuli, na prvim turnirima ste plaćali igrače. To je razlog zašto ste imali minus od 1.000 eura, pa ste morali iz vlastitog džepa izvaditi novac?

Laszlo Nagy: Da, tako započinju svaka preduzeća. Morate uložiti svu svoju energiju. Postoji ruska izreka: „Jednu godina radiš besplatno u svom preduzeću, a nakon jedne godine tvoje ime će te održati.

Novinar: Kojem godine mislite da je vaš turnir dostigao vrhunac? Kada smo vidjeli sve te vrhunske igrače?

Laszlo Nagy: To je lijepa ideja. Počeo sam 1991. godine, i sjećam se da je 1993. bila jako dobra godina za mene. Pronašao sam sponzora pod imenom Express, reklamni časopis. Generalni sekretar bio je takođe šahista, i oni su sponzorisali moj turnir. Mogao sam priuštiti da Leko Peter i Sofia Polgar igraju na mom turniru.

Priča o Peteru Leku  je zanimljiva. Postojao je jedan trener, internacionalni majstor iz Mađarske, koji je bio trener Peteru Leku kada je imao 13-14 godina. Rekao mi je da nemaju novca, da su siromašni, ali žele da igra na mom turniru. Rekao sam, dobro, hajde da razmislimo. Pozvao sam ih u svoju kuću i razgovarao sa dječakom Peterom. Pitao sam ga kakva su mu očekivanja, kada će postati velemajstor. Rekao je da već ima normu za velemajstora i da će postati velemajstor te godine. Bio je toliko samouvjeren da se moja duša otvorila za njega.

Rekao sam mu, u redu, možemo uraditi sledeće: dajem ti dva turnira besplatno, ali ako postaneš velemajstor, moraš mi vratiti taj novac, jer ćeš tada imati sponzore. Ako ne dobiješ normu za velemajstora, to je moj rizik. Mislim da sam bio dovoljno hrabar i vjerovao sam u te ljude. Mogu vam reći, kao u Bibliji, vidim ako verujem. Razumijete? Vidio sam da će postati velemajstor. Bio je toliko samouvjeren, to je bilo divno.

Novinar: Šta se desilo s novcem?

Laszlo Nagy: Šta mislite, postao je velemajstor, dobio je normu za velemajstora na mom turniru, sve je bilo u redu.

Ako me pitate, ne samo da je platio upisnine za ta dva turnira, nego čak i više, jer je tada bila visoka inflacija u Mađarskoj. Ponašali su se prema meni veoma plemenito. Ova priča je bila pozitivna. Kada je postao velemajstor, rekao sam mu: „Peter, sada si velemajstor, ponekad mi pošalji razglednicu. Bio bih srećan da pokažem svojim šahovskim prijateljima da mi je Peter poslao razglednicu.“

On mi je rekao, u redu, daj mi svoju adresu, ali on nije poslao nijednu. To je ljudska priroda: kada nekome trebaš, vrlo su prijateljski raspoloženi i sarađuju, ali kada tebi nešto zatreba, ponekad te ljudi zaborave. Ali nema problema, moje srce je u redu, nema problema.

Novinar: Dakle, pomenuli ste 1993. kada ste dobili sponzora, ali prve dvije godine ste sve radili sami. Kako ste uspjeli preživjeti? Nije lako zarađivati i hraniti porodicu od šaha.

Laszlo Nagy: Na početku je, naravno, moja supruga radila, i njena plata bila je dovoljna za preživljavanje. Takođe, polako, polako, sistem upisnina donio mi je ne previše, ali dovoljno za preživljavanje. Mogao sam plaćati račune polako. Nije bilo ništa posebno, samo dovoljno novca za preživljavanje. Imao sam viziju da budem finansijski stabilan, jer sam znao da ako kažem nekome: „Hajde da dođeš na moj turnir, platiću ti 50 eura“, reći će: „Dobro, dolazim.“

Ali kada mu sledeći put kažem da dođe na moj turnir, reći će: „Dobro, dolazim.“ Tada kažem: „Ne, ne dobijaš od mene 50 eura, sada ti meni plati 50 eura.“ Ako mu se sviđa moj turnir, platiće.

(Nastaviće se)