Anand: Mind Master (4.nastavak)

4.nastavak

Nije bio samo tim ruskog igrača koji nam je otežavao situaciju. Na konferenciji za novinare nakon mog trijumfa u Meksiku, jedan novinar, koji je izgledao kao da mu je zadatak bio da istakne moje sumnje, upitao me da li se spreman za meč u Bonu. Izgledalo je kao da titula koju sam osvojio prije par minuta ništa ne znači.

Iako sam imao jak poriv da mu oštro odgovorim, ugrizao sam se za jezik i uspio oda dgovorim prilično pristojno. Kasnije te večeri, dok sam sjedio za stolom u našem hotelskom apartmanu, blago opušten  što neću morati da se budim uz zvuk budilnika  zbog partije sutradan, pogodila me misao da ću za tačno 12 mjeseci morati da igram protiv Kramnika. Nije to bila baš utješna ideja.

U više od 50 klasičnih partija, od našeg prvog susreta 1989. do Meksika, imao sam četiri pobjede i šest poraza protiv njega. Preostalih 40 partija završilo je remijem. Ako izgubim u Bonu, titula svjetskog šampiona bi mi  izmakla iz ruku i ubrzo bi se zaboravilo da sam je ikada i osvojio. Postoje igrači protiv kojih mrziš da gubiš. Za mene je Kramnik bio jedan od njih. Psihički bih se iscrpljivao svaki put kada bih izgubio od njega.

Naš stil igre bio je u potpunom kontrastu. Ja sam prvenstveno bio igrač e4, dok je Kramnik bio poznat kao zagovornik d4. Oba početna poteza su  potezi pješakom. Otvaranje kraljevim pješakom, ili e4, obično biraju dinamični igrači koji traže inicijativu u ranoj fazi igre, za razliku od pozicionih igrača koji preferiraju d4 — otvaranje daminim pješakom, koje više odgovara onima koji uživaju u dugim, strateškim partijama. Moj cilj je bio da pratim oštre varijante, gdje svaki potez može narušiti ravnotežu, i da tražim nove ideje.

Polagano i mukotrpno igranje poteza e4 takođe je povećavalo mogućnost da ne pronađem otvorene varijante i da se suočim sa preprekama s kojima se Kasparov susreo tokom svog meča protiv Kramnika 2000. godine.

Koristeći d4, izbjegavao bih i Kramnikova omiljena oružja za neutralizaciju e4 — Rusku odbranu, simetrično otvaranje za crnog koje je teško probiti, kao i Berlinsku varijantu (varijantu Španske partije), solidno, ali potcijenjeno otvaranje za crnog, koje je bilo zanemareno sve dok ga Kramnik nije oživio s nizom novih ideja, što je jedno od njegovih najvećih kreativnih dostignuća, i koje mu je pomoglo da zadrži Kasparova na četiri remija tokom njihovog meča za svjetskog šampiona.

Nisam bio toliko dogmatičan prema potezu e4 kao legendarni Bobby Fischer, koji je jednom izjavio da se nikada ne bi odrekao tog poteza, i povremeno sam koristio otvaranje daminim pješakom u svojim ranijim partijama. Iako su ti pokušaji bili uglavnom rezervisani za brze i blitz partije, koristio sam ovo otvaranje otprilike 85 puta kao bijeli.

Ipak, otvaranje kraljevim pješakom bilo je tijesno povezano s mojim identitetom kao igrača. To je i polje na koje bih se potpisivao kada bi mi navijači na turnirima pružali svoje šahovske table. Na to polje bi moji protivnici obično računali da ću odigrati. Nisam sumnjao da će Kramnik isto tako predvidjeti upravo taj potez.

Pitao sam se da li želim da nastavim s pripremama u otvaranju koje sam već iscrpio kroz beskonačnu upotrebu. Bilo bi to kao pokušati iscijediti vodu iz kamena. Već sam osjećao nalet energije pri samoj pomisli na skretanje s uobičajenog puta. Gotovo poput epifanije, sinula mi je ideja da bih zapravo mogao koristiti Kramnikovo omiljeno otvaranje, d4, protiv njega. Bio je to instinktivan osjećaj, impuls bez trunke krivice. Bio sam nestrpljiv da isprobam nešto novo i osjećao sam se spremnim da se suočim se s rizicima koje bi taj potez mogao donijeti. U svom uzbuđenju, mogao bih reći da sam gotovo nepromišljeno zanemario posljedice.

(Nastaviće se)