Intervju -Laszlo Nagy, organizator šahovskih turnira First Saturday u Budimpešti (2.nastavak)

28. septembra Laszlo Nagy, poznati organizator šahovskih turnira First Saturday, dao je intervju u trajanju od 42 minuta za CHESSBASE INDIA o svojim već legendarnim turnirima.

https://youtu.be/T3EiJ4mCvio

(2.nastavak)

Novinar: Da, to je predivna priča. Recite nam šta se desilo nakon toga?

Laszlo Nagy: Gledajte, postao sam, kako sam vam rekao, jedan od najzanimljivijih mladih igrača u Mađarskoj. Ali kada sam imao 18 godina, morao sam da odlučim šta ću da radim: šah ili hemiju, jer sam hemiju izučavao u srednjoj školi. Nisam bio dovoljno hrabar, pa sam izabrao hemiju i pet godina studirao na Univerzitetu Deen kako bih postao nastavnik hemije i hemičar. Tada je postojala posebna šahovska škola u Ukrajini, jer je to bio sportski fakultet, ali, kao što sam rekao, nisam bio dovoljno hrabar. Nakon univerziteta postao sam član mađarske vojske jer sam svoju radnu snagu dao mađarskoj vojsci kao nastavnik hemije u vojnim koledžima.

Radio sam tu deset godina. To je bio ugovor, znači pet godina sam bio u vojsci na univerzitetu, a nakon toga, nakon deset godina, imao sam lijepu komunikaciju sa svojim šefovima. Rekao sam im da nisam sretan sa svojim uslovima u vojsci, da želim više. Kada čovjek prodaje radnu snagu, želi veću platu i manje posla, i tako dalje. Rekli su mi da sam u vojsci, a ne na pijaci. Pitao sam ih šta to znači. Rekli su da mi ne mogu dati više, ako mi to odgovara, dobro, ako ne, mogu da idem. Odlučio sam da odem jer sam želio da postignem nešto više. Ne govorim o novcu, već o tome da radim nešto drugo, a ne kao što je predavanje hemije šest sati dnevno, što je u tom trenutku bilo pomalo iscrpljujuće.

Nakon toga, odlučio sam da to bude lijepa ideja jednog moldavskog šahovskog organizatora. Pitao me koje jezike govorim; govorim engleski, njemački, ruski. Odlučio sam da postanem šahista u 34. godini. Maštao sam o tome ali pomislio da je možda prekasno, bolje je organizovati turnire. Prije nego što sam napustio vojsku, studirao sam pola godine na vojnoj akademiji Timušenko u Moskvi, gdje su nas učili kako organizovati i komandovati sa 100.000 ljudi. Edukovali su nas da postanemo budući generali komunističke vojske.

Kada sam se vratio kući, komunistički sistem se srušio, a ja sam razgovarao sa svojim šefovima o njihovim planovima za mene. Rekli su mi da sam dobar nastavnik i da mogu predavati do penzije. Rekao sam da želim postići nešto više, a oni su mi rekli da moram čekati 20 godina dok naši generali ne odu u penziju. Situacija je bila takva, ali ja sam odlučio organizovati šahovske turnire svake prve subote u mjesecu, koji su trajali devet dana. Mnogi ljudi su dolazili na moj turnir.

Ispričaću vam kako je moja preduzetnička priča bila zanimljiva. Organizovao sam svoj prvi turnir sa 50 igrača iz deset zemalja. Bio sam jako sretan i otišao sam kući da kažem svojoj supruzi da sam organizovao fantastičan šahovski turnir, svi su bili sretni, ali smo izgubili 1.000 eura finansijski. Moja supruga je zaplakala pitajući kako ćemo preživjeti. Rekao sam joj da sačekamo i vidimo. Drugi turnir koji sam organizovao bio je bez gubitka; troškovi i prihodi su bili izjednačeni. I njoj je bilo teško, ponovo je plakala. Treći put kada sam organizovao, bio je profit od 1.000 eura.

Pružio sam novac svojoj supruzi, i bila je sretna. Rekao sam joj: „Sada vjeruješ?“ Ona je rekla: „Da, ali ja sam osoba koja vjeruje tek kada vidi.“ Rekao sam joj da je to razlika između nas; ja prvo vjerujem a onda tek vidim rezultat. Bio sam potpuno siguran da će finansijski sistem uspjeti, i do tada mogu plaćati svoje račune. Nisam milioner, nemam veliki auto ni veliki stan, živim u istom stanu kao i prije, ali sam sretan jer mogu dati šah ljudima.

(Nastaviće se)