
U početku je podjela izgledala kao dobra stvar. Imali smo sve uduplano- prvenstvo i šampione, prije svega. Do 1995. činilo se da sve teče prilično sistematično. Ali, kada je PCA nestala, došlo je do velikog pada u organizaciji mečeva. Polako smo shvatili da su ove dvije sukobljene organizacije samo unijele nesigurnost u čitav sport i zamutile situaciju u šahovskom svijetu.
U međuvremenu, Kasparov je nastavio da traži protivnika i sponzora, pa je predložio da igram protiv njega u meču u junu 1999. Predloženi meč je propao nekoliko mjeseci kasnije jer nijedan sponzor nije bio zainteresovan.
U martu sledeće godine, taj predlog je ponovo oživio. Ovog puta bio sam oprezniji, i pošto su organizacija i detalji sponzorstava bili vrlo nejasni, odlučio sam da odbijem. Tada je priliku dobio Kramnik, koji je pristao da igra protiv Kasparova, i u novembru 2000., mjesec dana prije nego što sam postao FIDE svjetski šampion u Teheranu, on je pobijedio Kasparova i postao klasični svjetski šampion u meču koji je sponzorisala kompanija Brain Games.
Uskoro posle Teherana, borio sam se, makar i nesvjesno, da dokažem svoju vrijednost kao šampion. Nije bilo velikih mečeva na vidiku na kojima bih mogao to da uradim. Bilo je frustrirajuće jer problemi i podjele u šahovskom svijetu nisu bili moja greška. Čak ni osvajanje svjetskog prvenstva u ubrzanom šahu 2003. godine, pobjeda u nokaut finalu od dvije partije protiv Kramnika, nije puno promijenila moj status. ‘Ali’ koji je uvijek pratio moje oslovljavanje kao svjetskog šampiona tada se pretvorio u: „Ah, pa to je samo rapid šah.“
Kasparov se povukao 2005. godine, dok je još uvijek bio broj 1, a FIDE je, u nastojanju da ujedini šahovski svijet, usmjerila pažnju na čovjeka koji ga je pobijedio: Kramnika. Svjetska organizacija je organizovala nervozan meč između svog šampiona u ciklusu, Topalova, i Kramnika 2006. godine, koji je Kramnik na kraju dobio.
Kramnik je sada držao FIDE pod svojom kontrolom. On je zahtijevao da onaj ko pobijedi na svjetskom šampionatu 2007. godine, osmišljenom kao dvokružni turnir sa osam igrača u Meksiku, igra protiv njega sledeće godine u meču od 12 partija.
Kramnikov tim je bio nervozan tokom čitavog turnira u Meksiku. Pokušavali su me ubrzati da postignemo dogovor o svjetskom šampionatu zakazanom za 2008. godinu. Bio sam u naizgled izgubljenoj topovskoj završnici protiv Aleksandra Griščuka u trinaestom i pretposlednjem kolu kada je Kramnikov menadžer, Carsten Hensel, kontaktirao Arunu, tražeći sastanak s njom da razgovaraju i dogovore uslove ugovora za meč koji je bio još godinu dana daleko. Bio sam jedini u vođstvu sa 8 poena do pretposljednjeg kola, siguran osvajač titule, s Borisom Gelfandom iza mene sa 7 poena, a njihov predlog je bio toliko potcjenjivački prema mom statusu svjetskog šampiona. Kao da su sugerisali da bih mogao legitimno polagati pravo na titulu ‘pravog šampiona’ samo ako pobijedim Kramnika.
Aruna je pregovore vodila sama, ostala je čvrsta i odbila da nas ubijede u bilo kakav brzi dogovor. Čak im je predložila da umjesto toga dogovore meč s Gelfandom, ako su toliko nestrpljivi. Ugovor je već bio nepravedan. Osvojio sam FIDE titule svjetskog šampiona na nokaut formatu u Teheranu i turnirskom formatu u Meksiku, ali ipak sam morao da dokazujem svoju vrijednost u meču protiv igrača koji je završio iza mene na turniru za svjetskog šampiona. Još bizarnije, Kramnikov tim je predložio da „ni pod kojim okolnostima“ ne govorim na njemačkom jeziku tokom trajanja čitavog šampionata. Imao sam kuću u njemačkom gradiću Bad Sodenu, bio redovan igrač u šahovskoj Bundesligi i često gostovao na lokalnim TV kanalima, tako da mi je sposobnost da vodim razgovor na njemačkom bila prilično dobra. Kramnik je govorio samo ruski i engleski, pa sam mogao shvatiti zašto bi mu moje obraćanje na jeziku lokalnih medija smetalo. Naravno, nismo vidjeli logiku u prihvatanju njihovog zahtjeva. Morali smo da zauzmemo čvrst stav da označimo svoju teritoriju i pokažemo im da ne mogu tako lako obezvrijediti moj status svjetskog šampiona.
(Nastaviće se)