Zašto niste sami pucali na njih? 

Piše: GM Rashit Ziatdinov

Od 1998. godine postalo je lakše tražiti posao u Americi, pa sam promijenio nekoliko mjesta u velikim kompanijama između turnira. 

Godine 2000. istekao je moj ugovor sa Univerzitetom u Irvinu (Kalifornija) – kurs je bio jednostavan – mikrokontroleri, i osim jezika „Basic“ nije bilo potrebno ništa drugo znati. Studenti su naravno bili Kinezi. 

Tada su u Americi Rusi podučavali Kineze. A Kinezi nisu razumjeli američkog predavača – razumjeli su samo engleski od Rusa. 

Plaćali su dobro, 300 dolara po satu, ali sam se zaposlio bez dokumenata (što je tada bilo moguće u američkim univerzitetima), ali nakon pola godine to se promijenilo i tražili su dokumente. 

Pored toga, iznenada se pojavio moj stariji sin kojeg skoro godinu dana nisam vidio, prvo je bio sa mnom, a zatim je nestao na šest mjeseci. 

– Tata, živio sam u Santa Monici, a sada me ovdje u Kaliforniji traži policija. Odvezi me na Istok, ako idem avionom ili autobusom, uhapsiće me. 

Nisam želio ispitivati šta se dogodilo. Te stvari s mladima ionako ne možeš razumjeti, a ako bude htio, sam će ispričati. 

Ostavio sam sve i krenuli smo na Istok. Stigli smo do Atlante, a onda smo se, kao što je to često slučaj s mladima, opet posvađali i on je otišao, a ja sam se morao vratiti. Kalifornija mi se više sviđala. 

Osim toga, u Arizoni sam morao pokupiti svoju petogodišnju kćerku. 

Nedavno sam imao ružan razvod sa ženom, i ona i njen novi muž prijavili su policiji da im prijetim. Policija me čak zadržala na par dana, izdala nalog o zabrani prilaska njihovoj kući na manje od 100 metara. Ali, to im je na kraju samo odmoglo. 

Uključila se služba za zaštitu djece (CPS – vrlo ozbiljna služba u Americi, mada sam im ja sam napisao), i otkrili su da je novi muž već duže vrijeme evidentiran zbog upotrebe droga. Na kraju su im uzeli dvije djevojčice, nazvali me i rekli da dođem po njih. 

Stariju sam ostavio kod prijatelja u Arizoni, oni su je jako voljeli, a s mlađom smo otišli u Kaliforniju. Obišli smo sve parkove i Diznilende. Smjestili smo se kod mog prijatelja, Iranca, ali trebalo je tražiti posao, a to je u Americi uvijek teško. 

Imao sam učenika u San Dijegu koji se bavio hipnotizerskim šouom i pozvao me da dođem. 

Odlučio sam se preseliti, tim više što je, dok sam prebacivao stvari u auto, moja ćerka Lajla sjedila u autu, a auto s četiri Afroamerikanca ispred nas naglo krenuo unazad, udario moj auto i mene i pobjegao. Pozvao sam policiju, koja je stigla nakon pola sata, a policajac je postavio samo jedno pitanje: „Zašto niste sami pucali na njih?“ 

Tada sam definitivno odlučio da se preselim. Osim toga, u San Dijegu je bilo luksuzno elitno mjesto La Hoja, gdje policija dolazi za dvije minute. 

Bila je sezona hipnotičkih šouova i posla je bilo mnogo. Dva puta godišnje koledži završavaju nastavu i svuda se organizuju “djevojačke” i “momačke” večeri povodom završetka, i pozivaju umjetnike na te večeri (300-500 dolara po satu). 

Moj učenik je bio vrlo dobar u tim šouovima – radio sam mu web stranicu i tražio klijente, a kod njega sam radio kao tonac (bio sam zadužen za zvuk). 

Specifičnost hipnoze (posebno stanje uma) je prilično jednostavna. 20-25 posto ljudi sami ulaze u to stanje ako im se malo objasni kako to da urade. Hipnotizer prepoznaje po zjenicama očiju ko od prisutnih je ušao u to stanje i spava, i tek nakon toga im uzvikne – “Spavaj!” To izgleda vrlo efektno, vjerovatno ste to već mnogo puta vidjeli. 

Među mladima do 20 godina procenat onih koji ulaze u stanje hipnoze je još veći, oko 70-80 posto. 

Čitavu sezonu smo putovali na te šouove i išlo je jako dobro, studenti su čak “govorili ruski” u stanju hipnoze. To je bila njegova specijalnost. 

Jednom smo dobili poziv iz baze američke mornarice u San Dijegu. 

Na kontrolnom punktu, naredniku se nije svidio moj akcenat, tražio je pasoš, a ja sam rekao da imam samo vozačku dozvolu. Pozvao je majora, koji je rekao da stranci ne smiju ulaziti u baze. Bilo nam je žao izgubiti 500 dolara. Moj šef kaže: „Ma, on je matematičar, zato ima neobičan akcenat, ne komunicira mnogo s ljudima.“ I pokazao mu moju staru univerzitetsku kartu. 

Major se nasmijao i rekao da je to dobar odgovor, ali je ipak odlučio da me dodatno provjeri i upitao: 

Ako imaš 5 jabuka i pojedeš tri, koliko ti ostane? 

Naravno, tri jabuke… u mom stomaku! A dvije su još na stolu. 

Majoru se svidio moj odgovor i prošao sam test, pa smo ušli u tajnu pomorsku bazu. 

Ali najčudnije se dogodilo 2004. godine! Došao sam na Memorijal Čigorina u Sankt Peterburgu i tamo me srela ruska FSB (tako su rekli), odvezli su me u najskuplji restoran u Peterburgu i tamo me dva sata ispitivali o toj bazi u San Dijegu i kako sam u nju ušao. 

Ispričao sam im isto to – nisam se usudio pitati odakle su saznali da sam tamo bio. 

Nakon toga me opet nazvala služba za zaštitu djece i naredila mi da vratim ćerku majci. Lajla se naravno zaželjela mame, pa sam je vratio u Arizonu. Tamo joj je ipak bolje nego da se vuče po cijeloj Americi, a ja sam otišao na Floridu, usput pokupivši sina. Tim više što je sezona završila i ti šouovi su mi dosadili, 

Pored toga, izašla je moja šahovska knjiga i želio sam usput pokupiti novac za nju. 

Zbogom, Kalifornijo.

(Preneseno sa fejsbuka)