Genna Sosonko: Ruske siluete (58. nastavak)-Alvis Vitolins

Riječima Vladimira Bagirova: ‘Počevši od 1980. godine, kada sam počeo držati treninge s latvijskim timom, Alvis je dolazio kod mene svakog petka. Naše lekcije su se sastojale od igranja brzopoteznog šaha, partije od pet minuta. Pobjednik je bio onaj koji prvi osvoji deset poena. Vitolins je igrao svaku partiju kao da je partija njegovog života i strašno je patio kada bi izgubio. Bio je briljantan blitz igrač, na neki način ni po čemu inferioran čak ni u odnosu na Talja. Ponekad bih ga pobijedio, ali on je češće pobjeđivao i to s većom razlikom. U svim partijama gdje sam igrao crnim figurama, igrali smo Aljehinovu obranu ili Caro-Kann. Za ove mečeve se temeljito pripremao i razvijao svoje ideje, pokušavajući dobiti veliku prednost u Caro-Kannu, i potpuno opovrgnuti Alehinovu obranu, koju nije smatrao ozbiljnim otvaranjem. Ofanzivni nastavak u šestom potezu, koji je najčešće koristio i kasnije uveo u turnirsku igru, nazvao sam Vitolinsovom varijantom u svojoj knjizi.’

Vitolins je razvio i stvorio modernu teoriju Cochrane gambita u Petrovljevoj obrani i odigrao desetine partija s ovom varijantom. ‘Hoćeš li žrtvovati na f7 ako odigram Petrovljevu obranu?’ pitao ga je jedan od učesnika Prvenstva Latvije 1985., koji je pripremio ono što je smatrao poboljšanjem. ‘Naravno’, došao je samouvjeren odgovor. Pobijedio je u brzom, razornom napadu.

Međutim, glavno područje njegovih istraživanja bila je Sicilijanska obrana, gdje je bio pravi generator ideja. Omiljena polja za njegove lovce u ovom otvaranju bila su b5 i g5. Vrlo često bi postavljao lovca na b5 čak i ako je to polje bilo pod kontrolom pješaka na a6. Razvijao bi svoju poziciju u obliku lepeze, često usmjeravajući svoje skakače na polja d5, f5 i e6, gdje su bili pod napadom protivničkih pješaka. Bio je odgovoran za brojne inovacije u varijanti otrovnog pješaka, koja je bila vrlo popularna 60-ih i 70-ih godina i koju je redovno koristio Fišer. Suštinski, čitava teorija glavne grane ove varijante, koja uključuje žrtvu konja u 18. potezu i napad s naknadnim tihim potezima, započela je s Vitolinsom. O drugoj grani iste varijante, koju je uveo u turnirsku igru, napisao je članak za New In Chess, zaključujući ga karakterističnim riječima: ‘Moje iskustvo kao šahovskog analitičara govori mi da svaka, čak i najtemeljitija analiza može imati određene nedostatke. Želim samo ukazati čitaocu da čak i u naizgled ‘izlizanoj varijanti’ mogu biti pronađene potpuno nove ideje. Zaista, šah nema granica!’

Vitolins je takođe bio odgovoran za nekoliko najagresivnijih nastavaka protiv varijante Polugajevskog. Talj, koji je u mnogim prilikama koristio pomoć i savjete Alvisa, uspješno je primijenio ove ideje u meču protiv samog autora te varijante, iako nije uspio da ih ostvari do kraja. Međutim, još jedna ideja Vitolinsa u Rauzerovoj varijanti (ponovno hrabro razvijanje lovca na b5!) donijela je Talju važne poene, prvo na Međuzonskom turniru, a zatim na Turniru kandidata u partiji protiv Korčnoja u Montpellieru 1985. godine. Miša je uglavnom gledao na Vitolinsa vrlo dirljivo, videći u njemu neispunjenog genija, što je, naravno, i bio. Uvijek je govorio o njemu kao o sličnom misliocu i nasljedniku. Vitolins je bio odgovoran za ideju žrtvovanja pješaka b7-b5 u 4.Qc2 varijanti Nimcoindijske obrane, a varijanta s Bb4+ praćena c7-c5 u Bogo-indijskoj obrani bila je ona koju je prvi počeo razvijati. Na prvi pogled, ova druga ideja izgleda apsurdno: pješak, s kojim se mogao napasti centar, dobrovoljno se pomjera na bok. S druge strane, stvara se napetost na tom dijelu table, i, što je najvažnije, dolazi do neobične pozicije u kojoj je njegova bogata mašta mogla doći do izražaja.

U starim danima postojao je jednostavan stav prema problemu napretka u šahu. „Nema posebnih suptilnosti u ovoj igri. Ako ne težite da postanete profesionalni igrač, trebali biste samo igrati što je češće moguće“, pisao je Šifers u Šahovskom žurnalu 1894. godine. Međutim, u modernom šahu sistematski trening, proučavanje specijalne literature i analiza postali su ključni za podizanje igračkog standarda, iako u šahu prava revnost nije toliko u radu naporno koliko u radu ispravno.

Ali što se podrazumijeva pod šahovskom analizom, i kako je Vitolins analizirao? Očigledno je da je stalno bio u stanju koje je dobro poznato svakome tko se ozbiljno bavio šahom. Nakon nekoliko sati večernje analize, pozicija se čini riješenom, ali konačna presuda još nije donesena. Negdje je blizu, ali izmiče neuhvatljivo. Noć dolazi, osjećate umor, i shvatate da bi bilo najbolje odgoditi stvari do sutra, ali u očaju nastavljate tražiti ovaj tempo, i provjeravate sve poteze, prilazeći početku varijacije, a ponekad čak i početnom postavljanju figura. Ali ako istina svane i rješenje se konačno pronađe, znate da će radost otkrića nadmašiti umor svih dana, nedjelja pa čak i mjeseci provedenih u potrazi za onim što ste intuitivno osjetili od samog početka. U njegovom slučaju, vrijeme uopće nije igralo ulogu, a nagrada nisu bile nagrade, novac ili rejting bodovi, već sam proces uranjanja u šah.

Teorija šaha je poput zmije koja raste i mijenja svoju kožu. Kontinuirano se događa obnova. Ali za razliku od zmije, u teoriji šaha postoji kontinuirani proces vraćanja starim varijantama koje su izašle iz mode. One se pojavljuju obogaćene novim idejama. Mnoge oznake na ovom istraživačkom putu ostavio je Alvis Vitolins. Njegove ideje su ostavile trag, iako mnogo toga što je analizirao ili igrao sada može izgledati naivno ili, nakon testiranja vremenom i računarima, ne potpuno ispravno. Bio je preplavljen idejama, i kada je igrao, nije uvijek bio u mogućnosti da napravi realnu procjenu situacije na tabli. To zajedno s njegovim otvorenim neprijateljstvom prema obrani i igranju u malo inferiornim pozicijama, bio je očigledan njegov nedostatak. Lev Alburt i Yury Razuvaev, koji su igrali mnogo puta protiv Vitolinsa, sjećaju se kako su pokušavali igrati protiv njega u klasičnom stilu, s pretjeranom strogošću, znajući da bi Alvis u nekom trenutku mogao biti odnešen nekim spektakularnim potezom, ili nekom sjajnom, primamljivom, ali ne potpuno ispravnom kombinacijom, i tako bi izgubio kontrolu nad igrom.

Da bi se u potpunosti razumio fenomen Alvisa Vitolinsa, važno je znati da je patio od teškog mentalnog poremećaja. Efektivno, već od samog početka, borio se ne toliko protiv svojeg protivnika koliko protiv sebe. Zigurds Lanka je poznavao Vitolinsa od sredine sedamdesetih godina, kada je i sam počeo redovno da igra na Latvijskim prvenstvima: „Alvisov juniorski trener Tsirtsenis smatrao je da je već prema kraju školskih dana počeo pokazivati simptome šizofrenije. Ova bolest pratila je Vitolinsa tokom čitavog njegovog života. Sve vrijeme morao je uzimati jake lijekove koji su zamaglili njegovu percepciju i uzrokovali da igra lošije. Izbjegavao je uzimanje lijekova kako bi zadržao jasnoću misli i reakciju, ali to je dovodilo do slomova. Na šahovskoj tabli se ovo manifestovalo  tako da bi u potpuno normalnoj, potpuno obranjivoj poziciji jednostavno predao ako mu se nije sviđala. U životu, kao odlučna i direktna osoba, čak je mogao i fizički napasti nekoga.

(Nastaviće se)