GM Rashit Ziatdinov
Aljehin priča o svojim američkim utiscima.
Aljehin se nakon Amerike promijenio: izuzetno je smršao, i to mu pristaje.

— Tri mjeseca,— odgovara on,— nisam jeo ništa osim povrća, salate i voća, nisam pio vino, a tokom obroka uopće nisam pio ništa: smršao sam 12 kilograma…
— Prvi put sam sada bio u Americi nakon mog turnira sa Kapablankom. Veoma sam zadovoljan putovanjem. Održao sam niz simultanki, učestvovao na turniru, i ulgavnom lako izašao kao pobjednik. Posjetio sam Njujork, Čikago, Sinsinati i Milvoki, gdje žive Amerikanci njemačkog porijekla. Čikago se priprema za međunarodnu izložbu 1933. godine. Planiraju da izložba nadmaši sve prethodne međunarodne izložbe. Nisam mogao prepoznati grad. Jezero Mičigen se svakog mjeseca udaljava od Čikaga. Obavljaju se ogromni radovi na premještanju vode kako bi se omogućilo širenje grada. U Čikagu sam potpisao ugovor za pokušaj obaranja vlastitog rekorda u igri na slijepo na 28 tabli. Igraću na proljeće sledeće godine.
U Njujorku sam upoznao Van-Dajna, autora romana „Zločin crnog oficira“, koji je bio objavljen u „Vozroždenju“. Prema mojim zapažanjima, u Americi je opsesija kriminalom, kako u literaturi tako i u kinematografiji, dostigla svoj vrhunac.

Pisci koji žele da zarađuju velike pare moraju se prilagoditi ovom ukusu. Van-Dajn je ranije pisao ozbiljne knjige, a i sada piše vrlo književno i nastoji dati naučnu osnovu svojim tezama. Stvorio je lik snobovskog detektiva, i taj lik je sada poznat gotovo čitavoj Americi. Za svoje posljednje četiri knjige Van-Dajn je zaradio ukupno oko 200 hiljada dolara. Usput, ponuđeno mi je da igram u filmu na proljeće sledeće godine u adaptaciji „Zločina crnog oficira“. Već sam pristao, igraću ulogu šahovskog majstora. Film će biti zvučni. Pošto je šahista u Van-Dajnovom romanu stranac, neće mi biti teško s jezikom. Tada ću takođe održati simultanku iz aviona. Letjeću iz Los Anđelesa u San Francisko — 3 i po sata, i tokom leta ću igrati putem radija sa sedam protivnika, od kojih će neki biti u Los Anđelesu, a neki u San Francisku.
Posjetio sam također mormonski grad na Slanom jezeru. Tamo je 70 posto stanovništva mormoni. Posjećivao sam mormonske hramove, razgovarao sa 90-godišnjim staricama koje su hvalile vrijeme kada je mormonima bilo dozvoljeno mnogoženstvo…
Meksiko je na mene ostavio veliki utisak. Posjetio sam ga prvih dana nakon završetka građanskog rata. Raspoloženje je tamo i dalje bilo izuzetno ratoborno. U voz su upadali neki ljudi s revolverima, a kondukteri su im pokorno prepuštali mjesta. Zaustavio sam se u malom provincijskom gradu Zakapekasu. Održavao sam simultanke u gradskom pozorištu. Najava o simultankama bila je postavljena na portiku crkve. Očigledno, to je bio još jedan antiklerikalni ispad. Pored mog plakata bila je još jedna najava koja je pozivala dvjesta mladih ljudi da se jave u štab nekog vojskovođe za „borbu protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja“. Karakteristično je da je rat tada već službeno bio završen…
U Meksiko Sitiju su mi ponudili da se u slučaju pobjede nad Bogoljubovim na kraju sledeće godine ponovo susretnem sa Kapablankom. Rado sam pristao. Sjeverne Amerikance izuzetno ne vole u Meksiku. Lindberga nazivaju mladim avanturistom.
Glavni šahovski klub u Meksiku je organizovala YMCA. Međutim, zbog protesta jevrejske omladine osnovan je drugi klub, na čijem su čelu dva mlada imigranta iz Rusije — otvoreni komunisti… Gotovo nisam sreo ruske izbjeglice u Meksiku, jer i nemaju razloga da tamo idu. Radne snage ima napretek, a plaća se izuzetno nisko. Uglavnom, u Meksiku su ili vrlo bogati ljudi ili siromašni, srednje klase gotovo da nema.
(Preneseno sa fejsbuka)