
VII
KOVERTIRANI POTEZI
IZMEĐU NOĆI I DANA
Knjiga „Drug”, bila je zamišljena kao kombinacija šahovskih, esejističkih i literarnih poteza. Međutim, 29. 12. 2023. godine, rad na knjizi je prekinut zbog smrti njenog autora.
Jedna od poslednjih poluotkucanih stranica na Maksimovom radnom stolu bio je tekst „Nezavršena partija”.
Potpisnik ovih redova, koji je od marta do decembra 2023. godine, slobodno vrijeme koristio kako za druženje, tako i za razgovor sa autorom o knjizi u nastanku, smatra da upravo ta crtica može da bude vjerodostojna najava VII poglavlja koje je, u Maksimovom odsustvu, po uredničkoj slobodi, naslovio „Kovertirani potezi”.
Pogavlje čine kratke i sasvim kratke priče, pjesme i crtice iz različitih perioda autorovog života, koje su se uz istrošene olovke, razglavljene naočare i rukopise, to jest, sveske iz kojih su ispadali listovi, našle u blizini poprišta knjige.
Uz naslove ovog poglavlja, dati su početni potezi jedne Maksimove davno odigrane partije, u kojoj je, u dobijenoj poziciji, zbog previda topa u cajtnotu, izvukao deblji kraj.
Maksim je, kao svi ljudi, volio pobjede, međutim, nije se stidio svojih poraza. Naprotiv, čuvao ih je kao bjelutke iz djetinjstva, za neku novu igru. Svaka igra, vjerovao je, pobjeda je sama po sebi.
U Baru, 7. 1. 2024. g.
Milun M. Lutovac
NEZAVRŠENA PARTIJA
Na izmaku 2023. godine, liječio sam se u barskoj bolnici od sto bolesti i sto godina. Sobu i vrijeme dijelio sam sa dva neobična cimera, jedan ćutljiv, drugi govorljiv, obojica teško bolesni. Crnih ruku od šaka do ramena od ubadanja, infuzija, transfuzija, snimanja… Brojao sam dane do izlaska i pored očigledne pažnje dr Miodraga Stankovića.
Jednog sivog popodneva, kao i svakog drugog, u „trojku” je ušao mladić koji mi se obratio pitanjem: „Vi ste šahista?” Ćutao sam, jer nijesam mogao da prozrem pitanje, a već odavno nijesam igrao. Pri tome sam se sjećao ranijih megdana, kao i poslednjeg, u lokalu „Ciao” na barskom šetalištu, sa sarajevskim drugom R. Budalićem, koji sam izgubio.
Gost, koji nije pozdravio moje cimere, što je ovdje bio običaj, ponovi pitanje i ja odgovorih: „Može se reći da sam šahista, ali tanak kao djevojka u struku”. „Baš lijepo”, reče „…večeras igramo meč”.
Mladić, čije ime nijesam upamtio, kao u čarobnjačkoj seansi stvorio je šah i sat i to isto veče otpočeli smo ljuti boj na natkasni između dva kreveta. Igrao sam slabo i pravio previde, ali mi se, za čudo, u tome revanširao moj protivnik i izgubio meč.
I sljedeće večeri se pojavio i sve se ponovilo. Dok ja nijesam, mimo svog običaja, osjećao nikakvo zadovoljstvo, primijetio sam da je moj protivnik nervozan i ljut. Možda zbog toga što je više očekivao ili zbog grešaka koje je činio. Pri kraju jedne partije, u izgubljenoj poziciji, pokupio je figure i napustio sobu bez pozdrava. Ne zamjeram mu, ali me je to malo uvrijedilo, zato što nije bio loš šahista, a učinilo mi se ni čovjek. Nije bilo razloga za gorčinu u malom vodoskoku igre u bolesničkoj sobi.
Ovdje se priča prekida.
Maksim se 29. 12. 2023. godine, kako to, na njegovom poslednjem ispraćaju kaza Milan Vujović „…zaputio u svoje Dapsiće da dosanja one davne dječačke snove. U Dapsiće koji se po njemu kazuju, iz kojih je otišao zbunjen, uplašen i sam, a u koje se vraća na bijelom konju, obožavan od supruge, kćerke, sinova, sedmoro unučadi, snaha, zeta, ali i rođaka, kumova, prijatelja i brojnih neznanih poštovalaca njegovog lika i djela.”
Zatečen odlaskom, koliko očekivanim, toliko i iznenadnim, jer se Makijavelijev, kako sam ga ponekad zvao, zdrav duh, uprkos bremenu godina i zdrastvenim problemima, vijorio visoko iznad lomnog tijela, prisjetih se njegovih cimera u starobarskoj bolnici. Riješih da ih posjetim i pred novogodišnju noć, poželim dobro zdravlje. Kupih pomorandže, volio je da se njemu donesu i krenuh. U sobi zatekoh onog ćutljivog, drugi je već bio dio diskusije u nekoj drugoj prostoriji, međutim, kad je čuo da sam stigao odmah se obreo nazad. Obradovali su se, ali i rastužili zbog Maksimovog odlaska.
Riječi su se brzo potrošile, što je specìfikum bolničkih soba. Srdačno smo se pozdravili uz lijepe želje u Novoj. Na izlasku upitah da li znaju u kojoj je sobi mladić koji je sa Maksimom igrao šah, volio bih da i njega pozdravim i poželim mu sve najbolje.
Ćutali su, kao da nisu razumjeli šta ih pitam. Ponovio sam pitanje, pokazujući na poluotvorenu, bijelu natkasnu do praznog kreveta. Opazih kako onaj govorljiviji gleda u ćutljivog i neprimjetno sliježe ramenima. Nisu znali šta ih pitam. Pozdravili smo se, ne kao prvi put, ali pozdravili. Za svaki slučaj, u prolazu kroz dugi bolnički hodnik, priupitah omalenu medicinsku sestru, koja je strpljivo brinula o Maksimu, da li zna gdje je smješten mladić sa šahovskom tablom. Nije znala, čak je dodala, spretno slažući sledovanja ljekova na kolica sa sterilnim gazama: da je takav bio, znala bih!
Sa kim je Maksim igrao svoju poslednju partiju, ostaće tajna.
RECENZIJE
Kalif Harun al Rašid (766–809) pretvorio je svoj dvorac u atraktivan ambijent i carstvo šaha. Upitan, možda i zbog toga, „Šta je šah?”, odgovorio je protiv pitanjem: „A šta je život?”
Kad napusti ljušturu sopstvene hermetike šah je život, gdje je svaki tren, po Laskeru potez, borba; dan — noć, bijelo i crno …
Početak je „e4!”, bjelutak i našeg odrastanja. Zaronimo u zelenu dapsićku prozirnosti, izronimo u modro-plavoj Boki. Ratna generacija; od djeda do Pojmaša, od bezazlenog do žala „bestidnosti”.
Melšpajz za drveni — drugačiji svijet. Carske mrvice za dvojnika!
Narandže … zlataste i sočne, kao Marijane, kao Jelene. Mladost koje ima i nema; Zastave, drugovi …
Zar i 48-a nije šah naše zbilje? Danas sa Staljinom, sjutra … zaćutimo.
Kad je Maksim objavio „E4!” bio sam, pamtim, zakriljen sjenom Momčilova grada (Žabljak 1984), gazeći 24-to polje.
„Drug-a” čitam sa 64(!), lete ljeta, ne znajući ni sam gdje će Jabučilo, at — skakač, zanoćiti. Druže, veliki naklon u ime svih koji i slikahu i slušahu šah.
Open Al (2023):
_ „Šta je život?”
_ „A šta je šah?”
Sfumato …
P. S. Suton — bulldog (još) jedne civilizacije?
ZDRAVKO VUKOVIĆ
Dva polja u jednoj knjizi
Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje. Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišaljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja.
Istorija šaha u malom. I života u velikom!
Od kamenčića iz Dapsićke rijeke, koje je dječak Maksim sakupljao i stavljao pod slamaricu, nagovještavajući svoj neobični životni put, uvod je u neku vrstu igre, koja će se kasnije pokazati kao šahovska, sa kojom će prvi doticaj imati u Domu za nezbrinutu djecu u Kotoru. Šah će ga kasnije pratiiti kroz život, a odnos će se pretvoriti u posvećenički. Bez posvećeništva nema djela. Šah je najintelektnija igra, vrhunac čovjekovog uma, saznanje nad saznanjima. Kao što je velika literatura, igra riječima.
Lutovac knjigu Drug koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča — partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha. Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura.
Pravljena u borhesovkom maniru — lavirint za radoznale. Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga.
Umješnost koju je Lutovac pokazao u knjizi „Bar grad feniks”, u kojoj neimarskom vještinom oživljava jedan nestali grad, praveći ga od raznorodnog nepropadljivog materjala: fakata, legendi, citata, hronika i ljetopisa, domišljatih i originalnih dopisivanja, knjiga ne prestaje da fascinira. Fascinacija ne izostaje ni sa knjigom Drug. Kao što je šah i umna i zaumna igra, tako je knjiga Drug i umna i zaumna, pjesnička. Prepuna tajnovite poezije koju nose i šah i život. Igre u stalnom umnožavanju, do beskraja. Crno bijela se polja smjenjuju, a beskraj širi. U proznim cjelinama kao u partijama šaha.
Biće šaha i biće života — u knjizi su jedno Biće!
Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga Drug.
Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.
Ukratko i uširoko, Knjiga budi ljubav, intrigantna je. U njoj ima stihova, poezija treperi od Omara Hajama do naših dana. Trajno stanje duha!
Tekst zaključujem divljenjem i ljubavlju za mog i profesora mnogih generacija Maksima Lutovaca, koji je znao i umio da budi ljubav za književnost, jednako kao i ljubav za šah.
Figure šaha i figure života — besmrtni su bjeluci koje vaja čovjekov um i mašta, Vrijeme — taj vajar neumorni! Jednako kao Dapsićka rijeka, neumorna u svom toku.
U Herceg Novom, novembra 2023.
MIRAŠ MARTINOVIĆ
Izdavač IK „CID“, Podgorica 2024
Kraj
Ovo je samo mali dio zanimljivih priča iz knjige Maksima Lutovca „Drug„. Podsjećam još jednom da će se promocija knjige Maksima Lutovca „D R U G“ održati 18. jula 2024 u 21. čas na Platou Doma revolucije /Narodna biblioteka i čitaonica ‘Ivo Vučković’, u Baru.
O knjizi govore: Dr Ljubo Živković (IM) Nikola Đukić (VM) Milan Vujović, književnik i publicista.
Dobro došli!