
„Moram da radim, moram da radim“
Lav Polugajevski
„Polu-gajevski? Polu-gajevski? Ne, takvo ime ne postoji“, uz smijeh je tvrdila preplanula dama, slučajna posjetiteljka šahovskog turnira u vrelom septembru 1965. godine. „Ali moje ime zaista jeste Polugajevski“, ponavljao je postiđeno Ljova, sa svojom bujnom kosom, izražajnim crnim očima ispod gustih obrva, brzim govorom i gotovo opipljivom mladalačkom energijom tridesetogodišnjaka. Tada sam prvi put sreo Ljovu, te već daleke jeseni 1965. godine u Suhumiju, gdje smo igrali na prvenstvu Burevestnika, koje je istovremeno bilo polufinale prvenstva SSSR-a. Iako je Ljova već bio priznati velemajstor, tada je samo nekolicina njih bila direktno primljena u finale, i on je, kao i gotovo svi ostali, morao da počne od polufinala. Ja nisam bio ni majstor, razlika u klasi je bila ogromna, i Ljova me je lako pobedio. Turnir je bio dug, trajao je skoro čitav mjesec, i sjećam se ne samo pojedinačnih partija, već i mora i plaže, gdje su se skoro svi učesnici okupljali tokom dana. I samog Ljove, koji je bio druželjubiv i prijateljski nastrojen prema nama, koji smo još uvek bili veoma mladi: Alburt, Guljko, ja… Zanimljivo je da su moja poslednja čisto šahovska sjećanja na njega takođe povezana sa morem, suncem i plažom. U Arubi, u proleće 1991. godine, obojica smo igrali mečeve sa sestrama Polgar, on sa Judit, a ja sa Sofijom, i viđali smo se skoro svaki dan tri nedjelje, i razgovarali puno i o mnogo čemu.
Naravno, bilo je i brojnih susreta na turnirima i olimpijadama u Tilburgu, Buenos Airesu, Plovdivu, Vijk aan Zeu, Stokholmu, Solunu, kod mene u Amsterdamu, kod njega u Parizu, i na kraju u Monaku u aprilu, nekoliko mjeseci pre smrti izuzetnog velemajstora Lava Abramoviča Polugajevskog.
Svi koji su poznavali Ljovu kao dijete sjećaju se dječaka koji je bio mali za svoje godine, nevjerovatno mršav, sa brzim govorom i živahnim crnim očima. Spaski je primjetio: „Prvi put sam video Ljovu u Lenjingradu na juniorskom prvenstvu 1949. godine. Imao sam dvanaest godina, a Ljova je bio nekoliko godina stariji. Tada sam bio veoma dobar u ‘šćelbanima’ (ova igra nije previše teška, a cilj je da se protivnikove figure sa šahovske table odbace prstom). Tada su mi doveli Ljovu Polugajevskog, i on me je jednostavno ‘rasturio’ u ovoj igri. Nekoliko dana kasnije smo odigrali našu prvu šahovsku partiju. Počeo sam sa 1.d4. Ljova je odgovorio sa 1…f5. Odigrao sam 2.g4, i tada je nastao takav haos na tabli, da smo se uplašili, i za samo nekoliko poteza dogovorili remi.“
Mogu dobro da zamislim Ljovin osmjeh nakon što je pobijedio u jednoj od svojih najpoznatijih partija na Prvenstvu SSSR-a u Moskvi 1969. protiv Talja, kada sam bio sekundant poražene strane. Varijantu koja se pojavila u ovoj partiji Miša i ja smo već analizirali tokom priprema za njegov meč sa Korčnojem, i, kako nam se činilo, prilično temeljno. Nismo detaljno proučavali poziciju koja se pojavila nakon crnog 20. poteza. U stvari, crni je imao figure više, beli top i konj su bili napadnuti, i nije izgledalo da postoji bilo kakva direktna prijetnja. Međutim, Ljova je analizirao dublje. Pronašao je nastavak napada i lijepo pobjedio. Geler se kasnije sjetio da je veče prije ove partije svratio do Ljovine sobe u hotelu i vidio neku poziciju postavljenu na tabli. Istu tu poziciju su dostigli sledećeg dana u Ljovinoj partiji protiv Talja u 25. potezu! Ispostavilo se da su Spaski, Geler i Ljova zajedno analizirali ovu varijantu dok je Spaski pripremao svoj meč sa Petrosjanom, ali je Ljova svojom analizom otišao još dalje. Ne može se isključiti da, da je Geler došao u Ljovinu sobu deset minuta kasnije, mogao bi da vidi poziciju ne nakon 25. poteza, već čak i nakon 30. poteza, ili čak kasnije.
Ovde se odražavaju dva elementa: s jedne strane, izuzetne analitičke sposobnosti Ljove, njegovi pokušaji da prodre do istine, da izračuna sve do kraja, a s druge strane, blaga nesigurnost. Ova nesigurnost, kombinovana sa njegovim prevelikim poštovanjem pravih divova šaha i precjenjivanjem mnogih iznad kojih je bio, bila je prepreka Ljovi tokom čitave njegove šahovske karijere, posebno u mlađim godinama. „Moj najteži protivnik sam sam sebi. Dok igram, često nehotice od kandidata za majstora pravim svjetskog šampiona“, jednom je rekao sam sebi.
U svojim sveobuhvatnim istraživanjima otvaranja, Polugajevski, pokušavajući da svede ulogu slučaja na minimum, otišao je još dalje i dublje od Botvinika. U metodu pripreme i analize, koju su usvojili današnji igrači, posebno Kasparov, jasno se može uočiti trend koji je postavio Polugajevski. Metoda u kojoj je protivnik obavijen inovacijama, baš kao što je Furman izrazio, kao što se zimi u lovu vukovi okružuju zastavama. Na osnovi ove metode totalne pripreme otvaranja leži naporni rad. Odakle je to poteklo kod Ljove? Da li je to bila individualna osobina? Da li je usađena u njegove gene od vremena kada je siromašni Jevrejin iz provincije, kako bi studirao ili jednostavno živio u Sankt Peterburgu ili Moskvi, ili dostigao procenat norme, morao čitavo vrijeme da pokazuje da je bolji od drugih? Ili treba tražiti objašnjenje dublje, u nevjerovatnim stihovima Osipa Mandeljštama: „Iako je uvredljivo, treba da znate da je strast u radu, i to je u našoj krvi.“? Odgovoriti na ova pitanja nije lako.
Ljova je završio školu sa zlatnom medaljom, studirao je na teškom Tehničkom institutu, i nekoliko godina je kombinovao svoj posao inženjera sa šahom. Ko još od kolega velemajstora njegove generacije i standarda može to reći o sebi?
(Nastaviće se)