Maksim Lutovac: DRUG (3.nastavak)-Mega turnir „Nikšić 1983“

This image has an empty alt attribute; its file name is korica-sml1.jpg

MEGA TURNIR „NIKŠIĆ 1983”

Velike ljude čine velika djela. Pored brojnih Srđinih poduhvata, izuzetne vrijednosti, najviše se pamti i pominje kao direktor turnira „Nikšić 1983”. Grad Nikšić je tada još bio privredni gigant i potpuno je podržao turnir. Ipak tvorci i realizatori turnira bili su biznismen Stanislav Ćano Koprivica i Srđa Dragašević. Prvi je finansirao turnir, prihvatajući ideje i sugestije svog mlađeg saradnika.

O samom turniru vjerodostojnije i emotivnije govori IM Boro Miljanić.

„Taj spoj šaha i biznisa pokrenuo ga je da davne 1983. godine, rame uz rame sa legendarnim Ćanom Koprivicom, dovede veliki svijet u našu malu Crnu Goru. Tada je organizovan najveći šahovski turnir u Crnoj Gori posvećen 60. rođendanu Svetozara Gligorića — najvećem šahisti Jugoslavije (koji je igrao protiv figura, a ne protiv ljudi) i 60. godini Šahovskog kluba Nikšić koji su se „rodili” iste 1923. godine — prije ravno 100 godina. To je bio najveći sportski i kulturni događaj toga vremena. Tada smo zahvaljujući njima, na kratko, mislili da smo ili na vrhu svijeta ili sasvim blizu njega. Sve je u Nikšiću bilo u znaku tog turnira, velikih Kasparova, Talja, Spaskog, Petrosjana, Gligorića… a pod budnim okom sjajnog direktora Srđe i njegovog zamjenika Nikole Mijuškovića. Tada sam i upoznao Srđu, želio je da sa mnom, omladinskim prvakom Jugoslavije iz Nikšića odigra meč u brzopoteznom šahu. Bio je jak pozicioni igrač sa dobrim poznavanjem teorije otvaranja i brzim pregledom igre, ukratko opasan cugeraš. Veoma šarmantan, duhovit i neobavezan u toku igre i druženja ali veoma ozbiljan i profesionalan, čak mogu reći prilično strog i izuzetno efikasan za sve što je bilo vezano sa turnirom. Sve je moralo biti na svom mjestu, kako je on mislio da treba. Za desetak dana biće 40 godina od početka tog turnira (24. avgust — 13. septembar 1983).

Druženje sa G. Kasparovom, Nikšić, 1983.

Veličinu turnira potvrđuje i VM Božidar Ivanović.

„Srđina ljubav prema šahu imala je snažan uticaj na rukovodstvo firme. Tu je rođena ideja da Nikšić 1983. godine organizuje jedan od najjačih turnira u svijetu. Srđa je imenovan za direktora turnira i kroz susrete i razgovore sa učesnicima i zvanicama turnira polako se rađala još jedna vrlo važna ideja. Ona je najviše pogodovala pobjedniku turnira Gariju Kasparovu kome je Nikšić otvorio vrata šahovske slave. Svojevrstan kuriozitet je da je turniru prisustvovao Viktor Korčnoj, ali mu je sovjetska federacija zabranila da učestvuje na njemu. Turnir ‘Nikšić 1983’ se, i poslije četiri decenije, smatra jednim od najvećih u istoriji šaha.”

SRĐINA DOBROČINSTVA

Nikada mi nije bilo jasno što se u Crnoj Gori sve zna o nepočinstvima, nasiljima i zločinima. Valjda da opominju i da se ne ponove. Za razliku od njih, o dobročinstvu se malo istraživalo i pisalo. Za neke narodne dobrotvore čuo sam još u djetinjstvu, za neke kasnije i žao mi je što o njima ne pišem. Međutim, i među šahistima bilo je ljudi široke ruke i otvorena srca koji su pomagali (i pomažu) ljude, a najviše kolege — šahiste. Njihova dobra djela jedva bi obuhvatila studija, zato ih predstavljamo samo po jednom. Tako je Blažo Sredanović, iz daleke Kalifornije, podržao, kad je to bilo potrebno „Šahovski vijenac”, 2021. godine, što je učinio i Baranin Đorđije Pavićević, menadžer KK „Mornar”.

A Srđa?

O njemu bolje govore svjedoci njegovih dobročinstava, kao VM Božidar Bonja Ivanović.

„U Nikšiću je 2000. godine pokrenuo inicijativu i zajedno sa opštinom Nikšić podijelio finansijski teret organizacije memorijalnog turnira ‘Vladimir Bato Kontić’. To je bio divan gest koji je oživio sjećanja na jednog od najsjajnijih bisera crnogorskog šaha.

Jedan neprijatan slučaj iz 2002. godine, takođe, govori koliko je Srđa bio drug, sposoban da izvuče prijatelja iz neugodne situacije. Ja sam, krajem te godine, odveo olimpijsku selekciju SRJ na Bled gdje se održavala šahovska Olimpijada. Stigli smo u hotel i na recepciji sam saznao da još nije stigao novac koji nam je obećan. Pored mene se odmah našao Srđa koji je karticom izmirio tu obavezu ne pitajući da li će mu novac biti vraćen.”

— Polufinalni meč Turnira kandidata izmedju Korčnoja i Kasparova trebalo je da se održi u Pasadeni (Kalifornija) ali je zbog zahlađenja odnosa između SSSR-a i SAD, Kasparovu bio zabranjen odlazak u Ameriku. Na scenu je stupio Stanislav Koprivica i uz asistenciju Srđe Dragaševića „Montex” je pokazao diplomatsku vještinu i obnovio pregovore o naknadnom održavanju meča. Korčnoj i FIDE su se uvjerili u ozbiljnost „Montexove” ponude i Korčnoj i Kasparov su se sreli naredne godine u Londonu. Kasparov je pobijedio u tom borbenom duelu i vratio vjeru u sebe i svoje šampionske snove.

Ne smije se zaboraviti veliki Srđin gest kad je, kao predsjednik ŠSCG, izdejstvovao dostojnu sahranu za Dragoljuba Minića koji je umro 5. aprila 2005. godine u Novom Sadu. Kao nepoznat čovjek van šahovskih krugova u toj sredini, bolestan i sam, umro je napušten od svih i gradska pogrebna služba tražila je da neko plati troškove sahrane na bezimenom groblju. Srđa je brzo reagovao i obezbijeđena su sredstva za prenos do Podgorice i sahranu na groblju Čepurci. Nekad najugledniji crnogorski šahista tako se vratio kući poslije dugih lutanja, a Srđa je čovjek koji mu je sačuvao dostojanstvo i omogućio vječni mir u rodnoj zemlji.

Iz nešto drugačije perspektive, Srđina dobročinstva vidi Radojica Grba: „Poznati humanista i donator od skupih i deficitiranih lijekova, stipendija, žiranata, uloga za stan, manjih i većih novčanih pozajmica, vraćenih ili ne vraćenih. Slično je bilo i u šahovskom životu, u svakom pogledu i vremenu. Činio je to sa voljom, iz ljubavi i posebnim zadovoljstvom. Pritom je blistao kao da ima više života.”

ZDRAVKO VUKOVIĆ

SRLE

Sjećanje

Krajem devedesetih prošlog vijeka, kada se naša eks-yu zbilja (is)tumbala, šah me je prugom doveo do Bukurešta. U podgoričkom vagonu karte su ovjeravali i majstori R. Brajović i B. Miljanić; kasnije N. Đukić, B. Kalezić, A. Rmuš… Na Pesijeve turnire i memorijale Čokaltee uz nas, Crnogorce, redovni gosti su bili i Nišlije vm S. Marjanović sa gospođom, dr S. Ilić a iz Beograda kompanjoni Gavela, M. Raičević, N. Jovanović, kao i V. Podinić, S. Milanović… D. Lekić.

I sve nas, stare i mlade, minule i dolazeće „zaludnjake”, dočekivao je, gostio i ispraćao još veći zanesenjak iako naizgled utkan u realnost… Ozbiljan i neformalan, vrckav i staložen, provokativan i nježan, nenametljiv da pomogne…

Nakon partija, kad figure utihnu, vodio nas je doma ili još češće u pitoreskne „mehane”, gdje smo uz vino i pjesmu nazdravljali i šahu i životu. I gle čuda, u kasne — rane sate, iako ga Boro i ja tek upoznajemo, s Rašom je mnogo toga pregrmio, dok prelijepa operska (!) pjevačica, tranzicija je u toku, izvodi „svi pljevaljski tamburaši” … „Moćevčiću mali Carigrade”, neko završi na stolu, neko u sevdahu, a neko baš u tom trenutku (01 čas) poziva i budi naše supruge da im dočara „šahovsku” atmosferu… Takav je bio naš prijatelj.

Da, da ne zaboravim, iako smo mi Crnogorci, kao rijetko ko, politički znali da kontriramo, noć-dvije uoči „milosrdnog anđela”, u jednoj staroj otmjenoj srpskoj kafani, gdje su, osim nas i Makedonci, Dalmatinci, Slovenci… naš drug je zapjevao „Konjuh planinom”, a mi  ga pratili, kao i kada smo išli za njim ulicama Bukurešta noseći transparente i uzvikivali: „Ne bombama”.

Da, takav je bio naš drug.

Petokraka sa pet pera …

I ne mogu da vjerujem…

Kvadrat, krug i tren.

Pripadao je sjajnoj omladinskoj četvorci crnogorskog YU šaha: D. Perović, B. Vujačić, D. Šešlija i on. Srđa Dragašević!


P. S.
Kao bijeli, s tempom više oprezan, d4, Sf3, Lf4 (!), London sistem, kćerka Dolja, Kraljevsko pozorište, dokumentarac, Vuko, Pljevlja, Vuko…
„I ljepote Ćirkovića Magde”!
Kao crni, s tempom manje „talasast”, na e4…Sf6 — Aljehinka (!), podrivajući centar — pontu. Đenovići …

Oktobar, 2023

Izdavač IK „CID“, Podgorica 2024

(Nastaviće se)