Genna Sosonko: Ruske siluete (18.nastavak)-Mihail Botvinik

Drugi primjer se dogodio u Tilburgu, kada je odlučio da kupi nekoliko hemijskih olovaka za svoje osoblje i zamolio me da mu pomognem. ‘Samo želim da budu sa crnim mastilom, Gennady Borisoviču, apsolutno crnim.’ U prodavnici, kada sam to rekao prodavačici, zamolila me  da ponovim. Mihail Moisejevič je slušao naš razgovor, koji se naravno vodio na holandskom, i onda odjednom, gurajući me na stranu, kako bi sve definitivno razjasnio, odlučno je rekao: ‘Schwarz! Razumijete?’

Poslednji put sam ga vidio u decembru 1994. godine u Moskvi, u Centralnom šahovskom klubu na Bulevaru Gogolj, gdje je još uvijek svakodnevno radio. Bio je tipičan snježni dan u Moskvi, bio je rođendan jednog od njegovih saradnika, bilo je čaja i kolača, i sve je izgledalo kao da će zauvijek biti tako, kao da mu se ništa ne može desiti, i da će nadživjeti sve nas. On, sa svojom stalnom temperaturom od 35.7 stepeni, kao da je konzervisan. Činilo se da je besmrtan. I zaista, bio je fizički jak. Nakon što je kao dijete dobio knjigu Miler kao poklon, čitavog života je slijedio svoj sistem vježbanja. Sećam se kako je u Briselu, 1988. godine, pri našem prvom susretu, u hotelskom liftu pitao: ‘Da li možeš ovo?’ i, oslanjajući se na metalne ispupčenja, podigao je noge s poda i napravio pravi ugao sa svojim nogama.

Ali onda jednog dana se razbolio, i odveden je u bolnicu, što mu se uopšte nije dopalo. Posljednji put je bio tačno pedeset godina ranije zbog upale slijepog crijeva. Dijagnostikovan mu je pleuritis. Ali njegov organizam nije prihvatio gama-globulin, i stanje mu se pogoršalo. Ali čak i u ovom stanju ostao je Botvinik. Rekao je ljekarima koje pripreme su potrebne da neutrališu reakciju. Svi uslovi u njegovom organizmu počeli su da se razvijaju, a krajnji uzrok njegove smrti bio je rak pankreasa. Umro je hrabro, savršeno svjestan da umire, sa jasnim umom i čvrstim pamćenjem, svojim Botvinikovim umom i pamćenjem.

Vasilij Smislov se sjećao: ‘Bio sam s njim na Novodevičjem groblju, kada je mirno rekao: ‘Biću ovdje pored Ganočke. Već postoji mjesto.’ I protrljao je mjesto gdje sada stoji urna sa njegovim pepelom.’ Bio je miran do samog kraja, namjerno prihvatajući formulu drevnih: lakše je biti strpljiv tamo gdje nemamo moć da bilo šta promjenimo. Malo ko može reći dok umire: ‘Živio sam na način koji sam smatrao ispravnim.’ Mislim da je on to mogao reći.

Bio je kod kuće, okružen voljenima, i sa neumanjenom bistrinom uma dao je poslednja uputstva o mrtvačnici, kremaciji, i naglasio besmislenost raskošnih sahrana.

Poslednjih godina, Kasparov se posvađao sa svojim bivšim učiteljem. Imali su različite poglede na budućnost šaha i na život uopšte. Ali koliko god da su bili različiti, takođe su bili slični u svojoj nepopustljivosti, u uvjerenju da su samo oni u pravu. Nekoliko dana posle Botvinikove smrti, Kasparov je igrao na turniru u Amsterdamu. Sreo sam ga sat vremena posle ceremonije otvaranja dok je izlazio iz hotela, živahno raspravljajući nešto sa svojim pomoćnikom.

„Znaš, upravo smo provjerili da do turnirske hale treba dvadeset minuta.“

„Ako ideš ovim putem, mislim da će biti kraće,“ primjetio sam.

„Ne, ta ulica je vrlo bučna.“

Mihail Botvinik, sa svojim idejama starim više od pola veka, kroz nesuglasice i rasprave, godine i smrt, gledao je sa odobravanjem na svog učenika.

Njegov život obuhvatio je najvažnije događaje dvadesetog vijeka: oba svjetska rata, let čovjeka u svemir, i na kraju, raspad jedne od najfascinantnijih država, čiji je on bio šahovski simbol.

„O čemu namjeravaš, Genna, da razgovaraš sa mnom?” upitao je kad sam uključio diktafon.

„O čemu drugom, o životu, o životu.”

„Mm… ali zašto?”

Znajući da mu se ne dopadaju takve definicije, ipak sam odgovorio: „Za besmrtnost, Mihail Moisejeviču.”

„Eh, ako nameravaš da pišeš memoare, stari druže, trebao si odmah da kažeš…“

Maj 1995. godine na teletekstu – nemoguće, nemilosrdne riječi. I poziv Smislovu da potvrdi te reči. Dugo hodanje po sobi sa mislima koje lete, da Troje više nema, a onda sporo shvatanje da više neće biti moguće reći mu, bez skrivanja iza ironije ili šale, ono što nisam stigao da kažem. Ali čudna stvar: za nekoliko sati, kada je početni bol prošao, i duša, navikavajući se na sve, prenese onoga koji je živio u druge dimenzije i kategorije, i život se nastavi bez njega, počinješ da shvataš da ima značajnog smisla u tome što pravo prisustvo osobe počinje tek nakon njegove smrti, baš kao što je osnovni uslov za besmrtnost sama smrt.

Dana 5. maja 1995. godine, Mihail Moisejevič Botvinik započeo je svoje putovanje ka besmrtnosti.

(Nastaviće se tekstom o Polugajevskom)