Genna Sosonko: Ruske siluete (14.nastavak)-Mihail Botvinik

„Moji roditelji su bili kategorički protiv toga da igram šah. Sjećam se kako sam šetao sa ocem duž Prospekta Vladimira pored kockarnice, gdje je na poslednjem spratu Petrogradska šahovska skupština zauzimala dvije sobe, i rekao mu: ‘Tata, vidi, tu igram šah.’ Bio je jako protiv toga što igram šah. Bio je strašno zabrinut da ću proći kroz sve sobe te kockarnice. Mislio je da će me to povući nadole, ali kockanje me uopšte nije zanimalo. Ciljao sam na poslednji sprat, gdje sam mogao igrati šah.

„Čak i kada su došli uspjesi i moje ime se pojavilo u novinama, nije bilo velikog oduševljenja. Kada mi je 1926. godine bilo potrebno da prvi put putujem da igram u Štokholmu, moja majka je otrčala u školu i razgovarala sa nastavnikom našeg odjeljenja. Ironično joj je rekao: ‘Da bi se vidio svijet u tako mladim godinama, čovjek može čak propustiti deset dana u školi.’ Čak prije toga, tajno se požalila direktoru škole zbog moje fascinacije šahom. On joj je rekao: ‘Vaš sin je knjiški moljac, ostavite ga na miru.’ Kasnije, naravno, pomirili su se s tim. Bili su protiv toga iz razloga što šah nije bio profesija. Ali ja, ja nisam mogao da izbjegnem da igram…“

„Sledeće godine, na nekategornom turniru, već sam dobro igrao. Ne, nisam imao trenera, sve sam naučio iz knjiga i mnogo sam analizirao sam. Tada je svako u Lenjingradu bio učenik Romanovskog, ali ja nisam išao u taj klub, zbog čega me je Romanovski mrzio. Uopšteno, odnosi s njim su bili teški, ali naravno spolja to nije bilo vidljivo. Pozdravljali smo se i poštovali sve norme  pristojnosti.

„Prvi s kojim sam prekinuo svaki kontakt bio je Bronštajn, nakon našeg meča – ponašao se skandalozno. U audutorijumu, direktno naspram pozornice, bio je boks KGB-a, gdje su sjedile sve njegovi pristalice iz njegovog kluba Dinamo. Tako kad bi on nešto žrtvovao ili osvojio pješaka, svi bi aplaudirali. Odigrao bih poteze i brzo odlazio iza bine, a zatim bih se iznenada pojavio i ponovo nestao. U auditorijumu je bilo smijeha, što je ometalo moju igru. A što se tiče činjenice da je tvrdio da je tokom 23. partije više razmišljao o sudbini svog oca, to mu je sugerisao Vajnštajn (Weinstein), njegov zli genije. Vajnštajn je bio strašan čovek, jednostavno strašan. Mrzio me i nije želio da postanem svjetski šampion. Kad je moj meč s Aljehinom bio u fazi pregovora, koristio je svoj položaj na čelu odjeljenja za finansijsko planiranje KGB-a, usprkos Staljinovoj odluci. Iskoristio je sve svoje veze da omete moje pregovore s Aljehinom. Tokom rata vodio je kampanju da se Aljehin proglasi kriminalcem i da mu se oduzme titula svjetskog šampiona. Vršio je pritisak na mene da budem inicijator toga. Jasno je da je najjednostavnije bilo da Aljehin uopšte ne igra meč. Nakon mog meča s Bronštajnom, iako smo se i dalje pozdravljali, prestao je da postoji za mene. Poslednjih nekoliko godina počeo sam normalno da se odnosim prema njemu, ali on me i dalje mrzi.“

‘Sa Levenfišem takođe sam imao teške odnose. Uopšteno, bio je vrlo inteligentan čovjek; prije Revolucije je studirao na Tehnološkom institutu u Petrogradu. Kao šahista bio je veoma talentovan, ali nije posvećivao čitavo svoje vrijeme šahu, iako je imao veliko znanje o igri. Uvijek je bio samotnjak. Već 1917. godine on je bio odrastao, a ja sam još bio djete, ali ne, ne mislim, kao što kažete, da smo različito doživljavali ono što se dešavalo. Ne mislim da je bio anti-sovjetski usmjeren. Na kraju, nije živio tako loše u Sovjetskom Savezu. Što se tiče toga da nije mogao putovati u inostranstvo, nisam siguran da je to bilo tako važno. Takođe, sjećam se da sam razgovarao s Guljkom i njegovom ženom kada su tražili vizu 1979. i rekao sam im da sam i ja mogao ostati u Štokholmu 1926, ali nisam, i nije se loše završilo.

‘Ni Romanovski nije bio anti-sovjetski orjentisan. Dok je Bogatirčuk mrzio sovjetsku vlast. Ne, nisam pročitao njegovu knjigu, ali ga dobro poznajem. Bio je talentovan. Dobro je razumio pozicije, dobro je računao, i koristio Laskerov princip: ako stojiš lošije, još nisi izgubljen. Ali kao osoba bio je bezobziran. Izgubio sam jednu partiju od njega 1927. godine, a kasnije još dvije, ali šta se može? Postojao je šumarski radnik u Sibiru koji se zvao Izmailov, i takođe sam izgubio dvije partije protiv njega, jednu u Odesi 1929. godine, a drugu u polufinalu 1931, tako da sam jedva stigao do finala.

‘E pa, ni sa Petrosjanom nisam imao odnose nakon što se prilično nepristojno ponašao tokom našeg meča. Morali smo potpisati propise za meč i nije mu se svidjela neka beznačajna tačka, ne sjećam se koja, i nije htio da potpiše. Rekao sam, u redu, zvaću telefonom Rogarda. Rečeno mi je u Federaciji da sačekam par dana. Petrosjan je pristao. Onda je opet davao prigovore. I to se desilo nekoliko puta. Bilo je jasno da su odlučili da mi stvore  nervozu. Kad je Petrosjan kročio na stepenište pozorišta Estrada, Jermeni ispred njega su prosuli svetu zemlju iz Ečmiadzina. Pa, kakav način ponašanja… Ali on je smatrao da je to ispravno i pravedno. Šta bih ja uradio da su ispred mene raspršili svetu zemlju iz Jerusalima? Počistio bih, i mogao bih tada da nastavim, rekao bih.’

‘Sa Smislovom takođe sam imao napete odnose, ali ništa u poređenju sa prethodnim. Sada Vasilijevič i ja normalno funkcionišemo. Sa Eveom takođe su bili napeti odnosi, kada smo bili rivali, na primjer, u Groningenu 1946. godine, kada je bilo jasno da, ako bih osvojio ovaj turnir, ne bi bilo meč-turnira 1948. Ali kasnije, kada takmičarski element više nije bio prisutan, bili smo najbolji prijatelji.’

S Karpovom sam se dobro slagao, ali smo se posvađali kada je počeo da tvrdi da ne postoji sovjetska šahovska škola. A kasnije, kada je počeo vršiti pritisak na Kasparova, stao sam na Kasparovljevu stranu, smatrajući da bi trebali biti u jednakim uslovima. I ova strašna epizoda kada je njihov meč prekinut. Tu su učestvovali svi – Centralni komitet, Sportski komitet, Federacija i Kampo.

Od 1973. do 1978. Gari je pohađao moju školu. Kada je zatvorena, mi smo jednostavno nastavili da se viđamo. Uradio sam sve što sam mogao da ga podržim. Organizovao sam njegovo učešće na Sokolskom memorijalu, gdje je lako pobijedio i postao majstor. Isti sam postupak primijenio i na turniru u Banja Luci, gdje je postao velemajstor.

(Nastaviće se)