Miguel Najdorf: „A sada … Pepsi Cola!“ (1.nastavak)

BUENOS AIRES, OKTOBAR 1994.

Miguel Najdorf (84) je živa legenda koja može pogledati unazad na karijeru u kojoj je igrao protiv jedanaest svjetskih šampiona, od Capablance do Kasparova. Rođen u Poljskoj, bio je u Buenos Airesu kada je Hitler napao njegovu zemlju i izgradio novi život tamo. Stekao je bogatstvo u poslu i godinama je smatran “istorijom argentinskog šaha“.

U Buenos Airesu i dalje strastveno igra šah, nalazeći sparing partnere u gradskim šahovskim klubovima. Kad god je važna događaj, kao  nedavni turnir Sicilian Theme povodom 60. rođendana Leva Polugaevskog, Najdorf igra nezaobilaznu ulogu.

Kada se lift zaustavio na četvrtom spratu sa blagim trzajem, nakratko pomislim da sam žrtva nesporazuma. Malo, slabo osvijetljeno predvorje uopšte ne izgleda kao ulaz u privatnu kancelariju čovjeka koji je dan ranije veselo predložio: “Znate što, dođite sutra u moju kancelariju. Onda možemo razgovarati neko vrijeme, a zatim ćemo otići u moj šahovski klub. Moram igrati šah nekoliko sati svakiog dana jer sam mlad čovjek!“

Srećom, razaznajem vrata u tami s ogromnim bakrenim slovima koja kažu “Miguel Najdorf“. Iza njih tri dame brinu o svemu što nije posao Najdorfovog osiguravajućeg društva negdje u Buenos Airesu, koje zapošljava oko 200 ljudi. Ovdje je proizvodno ime Miguel Najdorf.

Nakon što su sekretarice  provjerile moju priču, dozvoljeno mi je da prođem do sobe Don Miguela. Sjedeći ispod slike s Laskerom i Capablancom i okružen šahovskim predmetima i fotografijama svojih unučadi, počinje da razgovara karakterističnim  brzim tempom. Naručuje kafu i kolače i govori mi da je naš raspored promijenjen. Za 15 minuta moramo otići u gradsku skupštinu, gdje će Judit Polgar biti proglašena počasnim gostom Buenos Airesa. U istom dahu uspijeva mi postaviti nekoliko pitanja. Najdorf ima slušni aparat i naučio  je da ga koristi.

“Što mislite o argentinskim biftecima? Kako je Prins? On je mlađi od mene. U aprilu ću napuniti 85 godina. A kako je Van Scheltinga?“ Prins ima 81 godinu, a Van Scheltinga je, nažalost, preminuo ranije ove godine.

“Umro? Oh. Fin čovjek. Ali uskoro moramo ići.“

Najdorf pogleda na sat, vidi da imamo još malo vremena i pita me što želim da znam. Da li je Buenos Aires, kada je stigao ovdje 1939., bio vrlo različit od grada kakav je sada? Okreće mi lijevo uho, petlja s slušnim aparatom, traži me da ponovim što sam rekao, ponavlja pitanje još jednom i počinje da priča.

“Kako je bio Buenos Aires? Postoje planovi za snimanje filma o mom životu. Jer sam imao strašan život. Rođen sam u Poljskoj 1910. godine i počeo sam da igram šah vrlo rano. Nakon srednje škole išao sam na fakultet tri godine, ali nikad nisam završio studije. Više me zanimao šah i posao. Bio sam poljski prvak mnogo puta. Zatim je tu bila Olimpijada 1939., ovdje u Buenos Airesu. Hitlerovo vrijeme. Stigli smo ovdje otprilike dvije nedjelje prije početka rata, na posebnom brodu, Priapolisu. Argentinska šahovska federacija pozvala je sve šahiste da dođu u Belgiju i otplovili smo iz Antwerpena na tom belgijskom brodu.“

Nakratko se pita koji su holandski igrači išli s njim. Za Prinsa i Van Scheltingu je siguran, a Cortlever je možda takođe bio tamo. Euwe nije, u svakom slučaju. Zatim nastavlja: “Bio sam poljski prvak, ali igrao sam na drugoj tabli. Prva tabla je bila za Tartakowera. On je bio stariji od mene i poznat čovjek. Mislio sam da nije ispravno da mlada osoba poput mene igra prvu tablu umjesto njega. Osvojio sam zlatnu medalju za najbolji rezultat na drugoj tabli. Njemačka je pobijedila na turniru. Znate li zašto je Njemačka završila pola boda ispred Poljske? U jednom od posljednjih kola  igrali smo protiv Holandije. Igrao sam protiv Van Scheltinga i imao sam dobijenu poziciju. U tom trenutku poljski ambasador, moj dobar prijatelj, prišao mi je i rekao: ‘Miguel, imam loše vijesti.’ Rekao mi je da je Njemačka napala Poljsku. Izgubio sam partiju i Njemačka je završila pola boda ispred Poljske.“

Najdorf stavlja svoju lijevu ruku na sto ispred sebe, ćuti neko vrijeme, a zatim objašnjava zašto mu je “Hitlerov rat“, kako ga uvijek naziva, upropastio život. “To je za mene bila velika tragedija. Bio sam oženjen i imao malu ćerku od tri godine. Nikad ih više nisam vidio. Izgubio sam čitavu svoju familiju, majku, četiri mlađa brata. Tri stotine ljudi ukupno.“

Kada je odlučio da ostane u Argentini?

“Što sam mogao da uradim? Bio sam u Buenos Airesu bez da sam znao I riječ španskog jezika i bez novca. Dijelio sam sobu s Keresom i takođe smo se družili sa Stahlbergom iz Švedske. Stahlberg je ostao još neko vrijeme, ali Keres je odlučio da se vrati. Bio sam ovdje bez vijesti o svojoj familiji, koja je odvedena u koncentracione logore. Tada mi je neko dao sjajnu ideju. Jedna od mojih specijalnosti kao šahiste bila je šah na slijepo, pa što ako uradim nešto zaista jedinstveno… poput igranja šaha naslijepo protiv 45 ljudi istovremeno, na primjer. Takav izvanredan rekord sigurno će se čuti čak i u koncentracionim  logorima. Na taj način mogao bih obavijestiti svoju familiju da sam u redu i da bi trebali da dođu u Argentinu poslije rata.“

Tada, bez ikakvog uvoda, odjednom kaže: “Ali moramo ići.“

Vani, Najdorf me prirodno uzima ispod ruke. Njegova leđa su povijena, ali hod je energičan. U taksiju ponovno pokreće temu Judit Polgar. “Polgar je prva žena koja je dostigla ovaj nivo, ali ne može da se brani. Kada ima inicijativu, odlična je, ali odbrana… Igrao sam protiv Sonje Graf. I protiv Vere Menchik. Dva puta. Nisam je uspio matirati, dva remija. Nisam mogao vjerovati.“

Izgled iznenađenja u njegovim očima dok mi se smiješi pokazuje da čak i sada, toliko godina kasnije, još uvijek ne može povjerovati. Kao da to prirodno slijedi iz prethodne teme, primjećuje da je turnir Polugajevskog, koji se upravo igra, već četvrti turnir u Argentini na kojem je Karpov učestvovao bez pobjede. “Znate li zašto Karpov nikad ne pobjeđuje u Argentini?“

Kada je Fischer igrao protiv Spaskog, novinar me pitao zašto mislim da će Fischer pobijediti. Rekao sam mu da Fischer igra šah, a ponekad i živi šah. Spaski živi i ponekad igra šah. Isto vrijedi i za Karpova. Kada je ovdje, on živi. Argentina je predivna zemlja.“ Sa osmijehom zadovoljstva nastavlja raspravu. “Karpov nije loš, ali Kasparov nije džentlmen. Znate li ko su pravi džentlmeni šaha? Euwe, Keres. Svi u Argentini vole Euwea. Možda je bio najbolji predsjednik svjetske šahovske federacije ikada. U ovom trenutku nam treba novi Euwe.“

U prijemnoj sali gradske skupštine, Najdorf pozdravlja prijatelje i poznanike brzim zagrljajima i rukovanjem.

Blago posramljena Judit Polgar stoji u ćošku čekajući da ceremonija počne. „Zašto ljudi misle da mi se ovo sviđa?“, pita se naglas osamnaestogodišnji fenomen. Zato što će je fotografisati za naslovnu stranicu časopisa „Clarin“, bila je jako našminkana. Kao djed, Najdorf kreće prema njoj i na njen veliki užasn štipka njene obraze, napete od rumenila i pudera. Dok je mađarska devojka nesklona javnom pokazivanju, Najdorf s druge strane svesrdno uživa u pažnji koja mu je ukazana od strane svih prisutnih – ili koju bezobrazno traži, jer je to, ipak, njegova prirodna pozicija u životu. Kada je prezentacija počela, Najdorf, koji je razgovarao u jednom ćošku sobe, vješto se probija kroz šest redova ljudi kako bi zauzeo mjesto pored Judit Polgar.

To je stav prema životu koji izaziva više simpatije nego iritacije. U sali za igru turnira Polugajevskog takođe je izazvao veselje kada se, tokom prvog  kola  popeo se na binu i pitao nikog posebno: „Mogu li da gledam?“ Ili kada je, nakon što je pažljivo odveden do stolice u publici, odgovorio na mobilni telefon sa srceparajućim „Si?“

Naravno, Najdorf je takođe zamoljen da se obrati Judit Polgar. Uz glasni smijeh, tvrdio je da su šahistkinje slabije od muškaraca jer provode sat vremena svakog dana oblačeći se – što je zapanjujuća izjava za čovjeka koji, usprkos svojih 84 godine, uvijek nosi besprekorno odijelo, besprekornu košulju, prelijepu kravatu i sjajne cipele. Zatim, s ozbiljnim izrazom lica, bira riječi koje su gosti čekali: „Kasparov kaže da žene ne mogu postati svjetski šampioni, ali ko god posmatra Judit Polgar kako igra šah, mogu samo da kažem: Kasparove, pazi se!“

Kada smo ponovo bili napolju i tražimo taksi da nas odveze do njegovog šahovskog kluba, pita: „Koliko misliš da Kasparov ima novca? Karpov mi je jednom rekao da Kasparov ima oko pet miliona dolara. Kada sam ga pitao koliko on sam ima, rekao je da je to tajna.“ Za razliku od većine milionera, Najdorf nije sklon da izbjegava priče o novcu. Voli da kaže ljudima da turnir koji organizuje za svoj rođendan već nekoliko godina košta oko četvrt miliona svaki put. I voli da doda da je ranije trošio na djevojke, dok sada troši na šah.

Najdorf je uvijek imao reputaciju Don Žuana, i nije jasno u kojoj mjeri je njegova strast oslabljena godinama. Anand mi je jednom s uživanjem ispričao kako je počeo da se pita o tome prošle godine u španskom gradu Ovijedu. Nakon petočasovnog  putovanja vozom, indijski velemajstor je bio zavaljen u svojoj stolici sa prijateljima iz Madrida, kada je Najdorf stigao posle dvanaestočasovnog leta. Svi su mislili da je vrijeme za spavanje, osim neumornog velemajstora, koji je sve iznenadio pitanjem: „Gdje možemo ovde naći djevojke?“

Preneseno iz knjige: Dirk Jan ten Geuzendam: Dan kada se Kasparov povukao i drugi šahovski intervjui

(Nastaviće se)