Genna Sosonko: Ruske siluete (13.nastavak)-Mihail Botvinik

U devetoj godini čitao sam gotovo sve ruske klasike. Knjige su bile veoma jeftine. Čitao sam Puškina, Ljermontova, Gogolja i Turgenjeva, a kasnije i Tolstoja. ‘Rat i mir’ – Tolstoj je sve stavio u to, ali ‘Ana Karenjina’ i ostale su slabije. Ali iznad svih je Puškin, naravno. Ne znam kada će biti nadmašen, ako ikada. Ipak, bio je tako pun života, tako optimističan i tako lakonski. Nikada nije napisao ništa dosadno ili opsežno, dok su drugi pisci to radili.

Od modernih pisaca, svidio mi se Zoščenko. Upoznao sam ga 1933. kada je došao na poslednje kolo prvenstva SSSR-a. Djelovao je veoma tužno. Rekao mi je nešto iznenađujuće: ‘Postići ćeš mnogo, i ne samo u šahu.’ Svidjelo mu se kako igram. Visoko cijenim i Jevgenija Švarca. Da li sam čitao Solženjicina? Pročitao sam ‘Jedan dan Ivana Denisoviča‘ i ‘Matrjonin dom‘ i nije mi se dopalo. ‘Ivan Denisovič‘ je plagijat. Sve je preuzeo od Tolstoja, iz ‘Rata i mira‘. To je Platon Karatajev, prenijet u moderno doba. Naravno, vješto je napisano, ali morate dati i neki sadržaj, dok je ‘Matrjonin dom‘ poziv na reakcionarnu seosku prošlost Rusije. Ništa više nisam čitao od njega – sve mi je bilo jasno.

Što se muzike tiče, tu su igrala dva faktora. Prvo, časovi muzike u školi, a drugo moja supruga. U školi nije bilo časova pjevanja kao što ih sada ima. Bili su časovi slušanja muzike, i ili je sama nastavnica svirala ili je pozivala studente Konzervatorijuma. Naučili smo da slušamo i razumijemo muziku. Zato dobro poznajem rusku i internacionalnu muziku. Gayane Davidovna i ja smo išli u operu, iako retko, i mnogo češće u balet.

Svoju suprugu sam upoznao 2. maja 1934. Sjećam se tog dana vrlo dobro. Djevojačko prezime moje supruge bilo je Ananova. Bila je sto odsto Jermenka, ali rođena u Sankt Peterburgu. Bila je tri godine mlađa od mene. Njen otac je bio iz Rostovske oblasti, a majka iz Eiska. U porodici su govorili samo ruski, iako su, kada su roditelji željeli da djeca ne razumiju, razgovarali na jermenskom. Ona je bila izuzetno prijateljskog ponašanja, ljubazna i veoma religiozna. Ta vjera joj je mnogo značila. Slava Ragozin je primjetio za nju: ‘Ganočka je osoba koja uvijek pomaže.’ Kapablanka je rekao za nju: ‘Et bonne et belle.’ (‘I dobra i lijepa’). Dio mojih uspjeha pripada i njoj, naravno. U svemu što sam radio, podržavala me je. Po profesiji je bila balerina; studirala je kod čuvene Vaganove. Prvo je plesala u Marijinskom, Kirovskom teatru, a zatim posle rata u Boljšoj. Ukupno je bila balerina dvadeset četiri godine, sve do 1956. U Boljšoj je nastupala u figuralnim plesovima, ali i ponekad u individualnim ulogama, na primer, u ‘Ciganskom plesu’ u ‘Traviati’ ili u ‘Gayane‘, gdje je plesala u četvoro. Imala je fenomenalnu memoriju. Ipak, nije bilo video zapisa, ali se gotovo svih predstava sjećala. Uvijek sam išao, naravno, kada je plesala. Pa onda ćerka, unuci, praunuci – čitav život im je posvetila, a brinula se i o mojoj majci. Sada moja praunuka Mašenka, ima pet godina, veoma liči na nju, jednako prijateljska i draga, i zove me djeda Miš! I društvena je, dok je Gayane Davidovna uvijek bila malo tužna…

Kada je riječ o muzici, sjećam se kako sam jeseni 1934. godine čuo Kozlovskog u Evgeniju Onjeginu. Bio je fantastičan pjevač, sa sjajnim glasom, i smatram ga boljim od Italijana. Sledeće godine čuo sam ga u Rigoletu. Tada sam često išao u pozorište. Lenjingrad je bio jednostavno oduševljen mojim uspesima, i imao sam slobodan prolaz u direktorsku ložu u svim pozorištima.

Ne, nisam poznavao Šostakoviča, ali sam bio prijatelj sa Sergejem Sergejevičem Prokofjevim. I takođe sa dirigentom Haikinom. Obojica smo bili izabrani za poslanike Lenjingradskog gradskog veća, i to je bilo nevjerovatno dosadno, pa smo sjedili jedan pored drugog i razgovarali o ovome i onome. Kasnije sam ga viđao i u Moskvi. Upoznao sam Prokofjeva u Moskvi tokom trećeg Međunarodnog turnira. Veoma je volio šah. Igrao je sam i bio je prijatelj sa Kapablankom. Tada sam bio na pola poena iza Kape, nakon što sam izgubio od njega u potpuno dobijenoj poziciji. Sjećate li se te partije?… Igrao sam veoma dobro. A onda, na kraju turnira, imao sam crne figure protiv Levenfiša, dok je Kapa imao bijele figure protiv Eliskasesa. Levenfiš je širio provokativnu glasinu, da je primoran da izgubi od mene, i obavjestio je Kapablanku o tome. Prokofjev je takođe čuo za ovo. Bio je temperamentna osoba, i prekinuo je sve veze sa mnom. Kapa je lako pobijedio Eliskasesa, dok sam ja stekao prednost u Zmajevoj varijanti i čak osvojio pješaka, ali zbog raznobojnih lovaca partija je završena  remijem. Prokofjev je sve shvatio, i kada smo Kapa i ja podijelili prvo mjesto u Notingemu, poslao je čestitke telegramima nama obojici. Tada smo bili prijatelji, ali na prvenstvu 1940. godine ipak je podržao Keresa, a ne mene.

Da li mi se sviđa njegova muzika? Sjećam se da je u školi izvođeno njegovo djelo „Očaj“, i veoma mi se dopalo. Kada je umro, tražili su od mene da napišem o njemu. Muzički stručnjaci bili su veoma iznenađeni, jer nikada nisu čuli za ovo djelo. To je veoma snažno djelo, ali uopšteno, njegova muzika bila je na neki način vještačka. U svojim memoarima navodi da muziku treba pisati na način koji nije ranije urađen. Ali šta je Kapa učio? Da uvijek igrate po poziciji. Ali, naravno, Prokofjev ima neka veoma snažna djela. Sada mi je Šostakovič nekako bliži, njegova muzika je življa, razigranija.

„Da li je Prokofjev bio jak igrač? Nije. Igrao je Kraljev gambit, žrtvovao, sve figure gurao naprijed, i tako ga je Oistrakh lako pobijedio kada su igrali meč 1937. Oistrakh je imao čekajući stil, glavna stvar bila je ne praviti greške. On i ja smo takođe imali jako prijateljske odnose. Ali generalno više volim klavir. Tamo možete izraziti više.

„Da li sam zapisao svoje prve partije? Da, naravno, u toj maloj svesci koja je sada, mislim, kod Baturinskog. Zabilježio sam i neke simultane partije Laskera, i partije sa drugog prvenstva moje škole, gdje sam zauzeo prvo mjesto. Sve partije su zabilježene, a skoro sve sa komentarima.“

(Nastaviće se)