Usprkos fizičkom defektu – od rođenja je imao samo tri prsta na svojoj desnoj ruci — svirao je klavir, i to nimalo loše. Njegova prva žena, Sally, sjeća se da je te večeri kada su se upoznali Miša svirao Šopenove etide. Pored Šopena, Čajkovski i Rahmanjinov su bili njegovi omiljeni kompozitori. Nekoliko mjeseci prije svog prvog meča s Botvinikom, on je upitao poznatu pijanistkinju Bellu Davidovich, s kojom je Talj bio u jako prijateljskim odnosima, da li je Rahmanjinova ‘Elegija’ dio njenog repertoara.
Saznavši da nije, rekao je: ‘Obećaj mi da ćeš je nakon moje pobjede nad Botvinnik odsvirati na završnoj ceremoniji.’ U Sovjetskom Savezu tada, nakon ceremonije otvaranja ili zatvaranja šahovskog turnira ili meča, postojao je običaj priređivanja estradnog koncerta. Uveče nakon 17. partije, kada je rezultat postao 10-7 u korist Talja, zazvonio je telefon u stanu Davidovich: ‘Možete početi da vježbate ‘Elegiju’…’ Kada je svirala Rahmanjinovljevu ‘Elegiju’ Bella Davidovich se uvijek sjeća Miše Talja i te večeri u Puškin teatru, kada je nju izvela po prvi put.
Ljeti, tokom mojih posjeta kada se pripremao za meč sa Korčnojem često smo odlazili na obalu Rige, gdje su mu dali daču, ili, tačnije, tri sobe na drugom spratu u kući pored plaže. Kada sada pogledam unazad, vidim uz malo truda sliku Miše na plaži po sunčanom vremenu ispred improvizovanog gola (u majici i sa torbom za plažu) kako parira mojim pokušajima da postignem gol. Igrao je golmana u univerzitetskom timu, i zadržao je privrženost fudbalu do kraja života.
Nikad nije mogao da uživa u dobrom zdravlju. U to vrijeme, i u Rigi i na moru, patio je od otkazivanja bubrega, pa je često morala da bude pozivana hitna pomoć. Često je bio u bolnici, a tokom života je bio podvrgnut dvanaest hirurških operacija. Njegovo čelo je nosilo ožiljke od strašnog udarca flašom u glavu u noćnom baru u Havani tokom Olimpijade na Kubi 1966. godine. Postojala je dobro poznata Petrosjanova šala u to vrijeme: ‘Samo neko sa snažnim Taljevim zdravljem mogao bi izdržati takav udarac.’ Bilo je priča kasnih 60-ih, da je Miša postao zavisnik od morfijuma. Vene na njegovim rukama bile su crno-plave kao da su prekrivene ujedima mrava, a medicinske sestre uzalud su pokušavale da pronađu mjesto koje još nije bilo dirano. Saznao sam kasnije da je u Moskvi bilo zabranjeno kolima hitne pomoći da dođu na poziv Talja. Glasine o tome su se širile gradom.
Na jednom od njegovih predavanja neko je upitao: ‘Da li je istina da ste vi morfinista, druže Talj?’ I njegov munjevit odgovor: ‘Na šta mislite? Ja sam čigorinista…“ Mislim da je taj period trajao par godina. Kako se oslobodio te navike, ne znam. Nagađanje: kada doza lijeka prijeti da prekorači zakonske granice, njegova snaga duha i volja su tome stali na kraj.
Zašto je tako igrao kao što je igrao i zašto je pobjeđivao? Naravno, to je lako sakriti se iza riječi talenat ili genije. Toluš, nakon što je izgubio svoju partiju života na svom najboljem turniru 1957, rekao Spaskom: ‘Znaš, Borja, danas sam izgubio od genija.’ Na međuzonskom turniru u Taxcu još jedan jaki velemajstor mi je bez ikakvog laskanja rekao: ‘Nijedan od nas nije vrijedan Mišinog malog prsta.’ I sam Petrosjan, koji je bio štedljiv u svojim pohvalama, rekao da je u šahu poznavao samo jednog živog genija.
Ali to nije suština, ili, barem, nije jedina stvar. Nerado navodim Korčnoja. Kada sam ga upitao za tajnu Taljeve igre, on je uzvratio: ‘Pa, znaš, zar ne? Jednom u restoranu Talj mi je rekao: ‘Ako hoćeš, pogledaću tog konobara i on će doći do nas.’ ‘ Pal Benko je razmišljao slično kada je stavio tamne naočare na turniru kandidata 1959 kao neadekvatnu odbranu od Taljevih prodornih očiju. Ipak, činjenica da je čitava njegova pojava, posebno u mlađim godinama, zračila nekom vrstom aure – to je sigurno. Ovdje smo pristupili misteriji, kao što sam ja to vidio, fenomena Mihaila Talja.
To lice nagnuto nad tablu, taj pogled gorućih očiju, koji prodiru kroz tablu i protivnika, te pokretne usne, taj osmijeh koji bi se pojavio na njegovom nadahnutom licu kada bi pronašao kombinaciju, ta intenzivna koncentracija misli, pritisak misli – sve to je stvaralo nešto što slabiji duhom nisu mogli izdržati. A kada se taj duh spojio s energijom mladosti kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, bio je nepobjediv. „Ti, Mišik,“ rekao mu je pokojni Leonid Štajn u Rigi 1969. godine, „jači si duhom od svih nas.“ Bio je snažan duhom, kao niko drugi. Čak i kada je njegov organizam bio uništen, sve do kraja, do njegovih posljednjih dana, njegov duh je ostao nesalomljiv.
(Nastaviće se)