Doktor Tarrasch o bolesti Steinitza

GM Rashit Ziatdinov

Piše: Dr Tarrasch

Čuveni Steinitz, koji je tokom 20 godina bio, gotovo bez konkurencije, najjači šahista svijeta, obolio je u 60-toj godini nakon drugog meča s Laskerom u Moskvi, 1896. godine. Novine su ga već proglasile mrtvim, i ja sam napisao veoma emotivan nekrolog, objavljen u „Deutsche Schachzeitung“, u kojem sam njegove zasluge za šahovsku umjetnost ocijenio kao izvanredne. Ali Steinitz nije slušao ni novine ni nekrolog. Ozdravio je i, izgledajući potpuno zdravo, nastupio dvije godine kasnije na velikom bečkom turniru 1898. godine, gdje sam mu pokazao pomenuti nekrolog. Bio je njime potpuno zadovoljan i jako se obradovao načinu na koji sam opisao njegove zasluge. Međutim, kroz godinu dana bolest se vratila i ubrzo je umro.

Dijagnoza: progresivna paraliza. Uzrok: generalno, vjerovatno nasljedno, oboljenje, poznato stručnjacima po specifičnom deformitetu nosa, koji je izgledao kao da je hitno preduzeto liječenje u posljednjem trenutku spriječilo daljnju štetu.

I ovdje šah ne može biti smatran uzrokom bolesti — barem ne mentalni napor povezan s njim. Ipak, sasvim je moguće da je razočaranje zbog gubitka drugog meča s Laskerom doprinijelo napadu bolesti. Nemiri i neprijatnosti, gubici, razočaranja igraju važnu ulogu u nastanku mentalnih bolesti, posebno paralize. Zato je mnogo zdravije u životu slijediti učenje grčkog filozofa Epikteta, koji u 19. poglavlju svog djela proglašava sljedeću mudrost: „Možeš ostati neporažen; ne ulazi u borbu gdje je pobjeda izvan tvojih mogućnosti.“ Ali, u opravdanju Epikteta, treba reći da je on bio rob, a takva moralnost odgovara robu. Ko nije rob po rođenju ili po okolnostima, taj će radije odabrati borbu s nejasnim ishodom — a ishod prave borbe uvijek je unaprijed neizvjestan,— kako bi iskusio visoku radost pobjede, čak i pod prijetnjom razočaranja u slučaju neuspjeha.

 (Preneseno sa fejsbuka)