Aljehinova iskustva i utisci iz SAD i Meksika

GM Rashit Ziatdinov

—

Aljehin priča o svojim američkim utiscima. Aljehin se promijenio nakon Amerike: izuzetno je smršao, i to mu dobro stoji.

— Tri mjeseca,— odgovara on,— nisam jeo ništa osim povrća, salate i voća, nisam pio vino, a tokom obroka uopšte nisam ništa pio: smršao sam 12 kilograma…

— Prvi put sam sada bio u Americi nakon mog turnira s Kapablankom. Veoma sam zadovoljan putovanjem. Održao sam tamo nekoliko simultanki, učestvovao na turniru, i sveukupno lako izašao kao pobjednik. Posjetio sam Njujork, Čikago, Sinsinati i Milvoki, gdje žive Amerikanci njemačkog porijekla. Čikago se priprema za međunarodnu izložbu 1933. godine. Izložbu namjeravaju organizovati tako da nadmaši sve prethodne međunarodne izložbe. Nisam mogao prepoznati grad. Jezero Mičigen se svakog mjeseca udaljava od Čikaga. Izvode se ogromni radovi na premještanju vode kako bi se gradu omogućilo širenje. U Čikagu sam potpisao ugovor da pokušam oboriti vlastiti rekord u igri naslijepo na 28 tabli. Igraću na proljeće sledeće godine.

U Njujorku sam upoznao Van-Dajna, autora romana „Zločin crnog oficira“, koji je štampan u „Vozroždeniju“. Prema mojim zapažanjima, u Americi je fascinacija kriminalom, kako u literaturi tako i u kinematografiji, dostigla svoj vrhunac. Pisci koji žele da zarade velike pare moraju se prilagoditi tom ukusu. Van-Dajn je ranije pisao ozbiljne knjige, a i sada piše veoma literarno i trudi se da  pruži naučno obrazloženje svojih stavova. On je stvorio tip detektiva-snoba, i taj tip je sada poznat gotovo čitavoj Americi. Za svoje posljednje četiri knjige Van-Dajn je ukupno zaradio oko 200 hiljada dolara. Inače, ponuđeno mi je da igram za kinematografiju na proljeće naredne godine u postavci „Zločina crnog oficira“. Već sam pristao, igraću ulogu šahovskog majstora. Film će biti zvučni. Kako je šahista u Van-Dajnovom romanu stranac, neće mi biti teško s jezikom. Tada ću održati simultanku  iz aviona. Letjeću iz Los Anđelesa u San Francisko — 3 i po sata, a tokom leta ću igrati putem radija sa sedam partnera, od kojih će dio biti u Los Anđelesu, a dio u San Francisku.

Posjetio sam i mormonski grad na Slanom jezeru. Tamo su 70 posto stanovnika mormoni. Bio sam u mormonskim hramovima, razgovarao sa 90-godišnjim staricama koje su hvalile vrijeme kada je mormonima bilo dozvoljeno mnogoženstvo…

Veliki utisak na mene ostavila je Meksiko. Posjetio sam ga  u prvim danima nakon završetka građanskog rata. Raspoloženje je i dalje bilo izuzetno ratoborno. U voz su upadale neke osobe s revolverima, a kondukteri su im pokorno ustupali mjesta. Zaustavio sam se u malom provincijskom gradiću Zakapekasu. Održao sam simultanke u gradskom teatru. Najava o simultankama  bila je okačena na priprati crkve. Očigledno, to je bila još jedna antiklerikalna provokacija. Pored mog plakata o simultanki bio je i drugi plakat s pozivom da se dvije stotine mladića jave u štab nekog vojskovođe za „borbu s vanjskim i unutrašnjim neprijateljem“. Karakteristično je da je rat zvanično već bio završen…

U gradu Meksiku ponuđeno mi je da se u slučaju pobjede nad Bogoljubovim krajem sledeće godine ponovo sretnem s Kapablankom. Rado sam pristao. Sjeverno- Amerikance izuzetno ne vole u Meksiku. Lindberga nazivaju isključivo mladim avanturistom.

Glavni šahovski klub u Meksiku je organizovala YMCA. Ali zbog protesta jevrejske omladine formiran je drugi klub, na čijem su čelu dvojica mladih iseljenika iz Rusije — otvoreni komunisti…

Ruske izbjeglice gotovo nisam sretao u Meksiku, jer oni nemaju razloga da tamo idu. Radne snage ima koliko hoćete, a plaća se izuzetno nisko. Uopšte, u Meksiku su ili vrlo bogati ljudi, ili siromašni, srednja klasa gotovo da ne postoji.

(Preneseno sa fejsbuka)