
Novinska agencija Reuters jednom je izračunala da je tokom svoje karijere Fišer pobijedio u 327 partija, imao 188 remija i 61 poraz.
Postoji još jedan zanimljiv podatak: broj partija koje je Fišer odigrao na velikim zvaničnim turnirima od 1958. do 1972. godine:
1958— 37;
1959— 80(1);
1960— 68;
1961— 41;
1962— 68;
1963— 26;
1964— 11;
1965— 32;
1966— 35;
1967— 47;
1968— 26;
1969— 1 (!);
1970— 73 (!);
1971— 21;
1972— 21.
U prosjeku, Fišer je igrao 40 partija godišnje.
Robert Fišer je genije. I, kao i kod većine genija, on je izuzetno kontradiktoran, ekstravagantan i različit od nas ostalih. Bivajući ironičan, a ponekad i previše oštar u svojim stavovima, odmah je odbacivao sve što mu se činilo kao najmanji pokušaj da se prodre u njegov unutrašnji svijet. Njegov odgovor na te pokušaje bile su razne ideje koje je govorio ljudima. Na primer, njegova želja da kupi ženu na Tajlandu „za 200 dolara“ (N. Kroguis).
U jednom od pisama svom prijatelju Lariju Evansu, Fišer je napisao:
„Možda ćeš čak i sada pokušati da ubjediš svoje čitaoce da se ta završnica može remizirati, i da dokažeš svoj stav navodeći sve vrste argumenata, ali ne možeš mene prevariti u tome. U trenutnoj situaciji, crni je gotov.“
Ove riječi su uvjerile neke novinare da bi, ako Fišer sprovede svoju pretnju i napusti šahovsku scenu, svijet ne samo izgubio izvanrednog šahistu već i čovjeka sa originalnim stilom pisanja. U predgovoru Fišerove knjige „Mojih 60 nezaboravnih partija“, Fišer je toplo i s velikim poštovanjem pisao o svom prijatelju: „Želeo bih da izrazim svoju zahvalnost Lariju Evansu, mom prijatelju i kolegi, za njegovu neprocenjivu pomoć u literarnom oblikovanju teksta i za pružanje detaljnih i inteligentnih predgovora.“
Ovo je potpuna kontradikcija njegovom uobičajenom stilu!
Da, on je socijalno nemoguć; interakcije s njim su teške. Priča o Romeru tokom meča Spaski-Fišer i proročanstvo Harija Golombeka o ishodu su dovoljni da to dokažu.
Evo još jedne epizode, koja nije previše laskava za Fišera.
Godine 1967. princ Rainier je pozvao dvojicu američkih velemajstora da učestvuju na međunarodnom turniru u Monaku. Uz jedan uslov: jedan od učesnika mora biti Fišer.
Fišer je došao i pobjedio na turniru. Ali, ponašao se na takav način da je, kada su dve godine kasnije dva američka šahista ponovo bila pozvana na turnir, uslov bio suprotan: pošaljite bilo koja dva igrača, osim Fišera!
Na šahovskoj olimpijadi u Leipzigu, mladi Bobi se složio na remi sa argentinskim velemajstorom M. Najdorfom na ekstravagantan način: ne uspjevši da pronađe pobjednički potez, postao je ogorčen i jednostavno… oborio sve figure sa stola.
Na olimpijadi 1962. godine, tokom svoje partije sa Padevskim, Fišer je na parčetu papira napisao „Remi“ na 19./20. potezu. Bobi je ustao sa stola, spreman da ode. Salo Flohr, glavni sudija na olimpijadi, bio je ogorčen: remi prije „uobičajenog“ limita od trideset poteza? Stigao je Fišera na izlazu i usledila je brza razmena reči:
„Bobi, moraš odigrati još poteza.“
„Ja bolje znam od svih vaših FIDE pravila zajedno kada je remi,“ rekao je Fišer.
„Možda je tako, ali pravila su pravila…“
„Pravila? Ona nisu za mene…“ izjavio je Fišer i otišao. [Izveštaj Salo Flohr u časopisu 64, broj 2, 1980.]
Jednom je mlada dama koja je skupljala autograme prišla Fišeru. Sva uzbuđena, pružila mu je čist list papira. Bobi je stavio svoj potpis preko čitave stranice. Kada je djevojka ukazala Fišeru da nije ostavio mjesta za druge potpise, on je odgovorio: „Autogrami drugih su besmislica!“
Ljudi su se šalili da je Fišer izbjegavao žene zbog njihove nesposobnosti da igraju šah. On je samo divio jednoj ženi, supruzi velemajstora Bisguiera. Prema Fišeru, ona je imala neprocenjiv kvalitet: „Bila je sposobna da matira usamljenog kralja lovcem i skakačem.“
U poređenju sa ovim izmišljenim ili polu-izmišljenim pričama, neki izvještaji o Fišeru zvučali su mnogo realističnije.
Na primer, A. Kotov (1962) se sjeća:
„Moj prvi utisak o Fišeru nakon što sam ga lično upoznao bio je u oštrom kontrastu sa svim što sam pročitao o njemu u novinama ili časopisima. Nisam primjetio nikakvu aroganciju ili neprijatnu familijarnost kod njega. Naprotiv, bio je skroman, ne pričljiv. Kasnije sam shvatio da je bilo veoma teško uključiti ga u dug razgovor. Više je volio da ćuti. I nikada nije dozvoljavao sebi sarkastične ili pokroviteljske primedbe o svom protivniku. Posebno sam se divio kako se Fišer ponašao na kraju partije. U Stokholmu se turnir održavao u zgradi bez sobe za igrače… Čim bi partija bila završena, Fišer bi sakupio sve svoje figure i tablu i otišao bi u garderobu. Smještajući se u mračni kutak, provodio bi sate analizirajući sve moguće pozicije zajedno sa svojim protivnikom. U ponoć bi ga čuvar garderobe jedva ubijedio da je vrijeme da ide kući.“
(Nastaviće se)