Bilo je hladno u stanu njene majke, ne kao prije mjesec dana, ali ipak hladno, i njena majka se stalno obavijala nevjerojatnim šalom s slikama božura usred zelenila, tresući ramenima dok to radi. Njen otac je stigao za vrijeme večere i zatražio malo votke, trljajući ruke sa suvim šuškanjem. I prvi put je gospođa Lužin primijetila koliko je tužno i prazno u ovim sobama, i primijetila je da je veselje njenog oca jednako usiljeno kao i osmijeh njene majke, i da su oboje već stari i vrlo usamljeni i ne vole siromašnog Lužina i trude se da ne spominju odlazak Lužina. Sjetila se svih strašnih stvari koje su rečene o njenom zaručniku, zlokobna upozorenja, i majčin krik: „Raskomadaće te, spaliće te u šporetu…“ I konačni rezultat bio je nešto vrlo mirno i melanholično, i svi su se smješkali mrtvim osmijehom – lažno hvalisave seljakinje na slikama, ovalna ogledala, berlinski samovar, četiri osobe za stolom.
Zatišje, pomislio je Lužin tog dana. Zatišje, ali s prikrivenim pripremama. Želi me iznenaditi. Pažnja, pažnja. Skoncentriši se i drži se budnim.
Svi su mu se misli u posljednje vrijeme ticale šaha, ali još uvijek se držao – zabranio je sebi da ponovo misli na prekinutu partiju s Turatijem i nije otvarao čuvane brojeve novina – i čak i tako, mogao je razmišljati samo u šahovskim slikama i njegov um radio je kao da sjedi za šahovskom tablom.
Nije igrao šah – samo je jednom postavio figure na marokansku šahovsku tablu i preletio dvije ili tri partije štampane u novinama – jednostavno zbog nedostatka druge zabave. Čak ni ove pauze nisu bile njegova krivica, već su predstavljale niz poteza u opštoj kombinaciji koja je vješto ponavljala enigmatičnu temu. Bilo je teško, izuzetno teško, predvidjeti sledeću ponovnu pojavu unaprijed, ali još malo i sve bi postalo jasno i možda bi se pronašla obrana…
Ali sledeći potez bio je pripremljen vrlo sporo. Tišina je trajala dva ili tri dana; Sve mu se stapalo u jedno -Lužin je bio fotografisan za pasoš, a fotograf ga je uhvatio za bradu, okrenuo mu lice malo sa strane, zatražio od njega da otvori usta široko i bušio mu zub sa napetim zujanjem. Zujanje je prestalo, zubar je tražio nešto na staklenoj polici, pronašao je, pečatirao je Lužinov pasoš i pisao brzim pokretima pera. „Eto,“ rekao je, pružajući dokument na kojem su bili nacrtani dva reda zuba, a dva zuba imala su iscrtane male krstove. U svemu tome nije bilo ničeg sumnjivog i lukava pauza je trajala do četvrtka. I tog četvrtka, Lužin je sve shvatio.
Već dan ranije razmišljao je o zanimljivoj odbrani, odbrani pomoću koje bi, možda, mogao osujetiti planove svog misterioznog protivnika. Odbrana se sastojala u dobrovoljnom izvršenju nekog apsurdnog neočekivanog čina koji bi bio izvan sistematskog reda života, zbunjujući tako sekvencu poteza planiranih od strane njegovog protivnika. To je bila eksperimentalna obrana, obrana, tako reći, nasumična – ali Lužin, izbezumljen strahom pred neizbježnošću sledećeg poteza, nije mogao naći ništa bolje.
Tako je u četvrtak popodne, dok je pratio svoju suprugu i svekrvu po prodavnicama, odjednom se zaustavio i uzviknuo: „Zubar. Zaboravio sam zubara.“ „Nonsense, Lužin,“ rekla je njegova supruga. „Juče je rekao da je sve završeno.“ „Neugodan osjećaj,“ rekao je Lužin i podigao prst. „Ako plomba bude neprijatna… Rečeno je da ako bude neprijatno trebam doći tačno u četiri. Neugodno je. Deset minuta je do četiri.“ „Nešto ti nije u redu,“ nasmijala se njegova supruga, „ali naravno da moraš ići ako te boli. Onda idi kući. Doći ću oko šest.“
„Večerajte s nama,“ rekla je njena majka moljivim glasom. „Ne, večeras imamo goste,“ rekla je gospođa Lužin, „goste koje ne voliš.“ Lužin je mahnuo štapom kao znak zbogom i ušao u taksi, povijajući leđa.
„Mali manevar,“ rekao je, i osjećajući da je vruće, otkopčao je svoj kaput. Nakon prvog skretanja zaustavio je taksi, platio i polako krenuo kući. I tu mu se iznenada činilo da je sve to već jednom uradio, i bio je toliko uplašen da je ušao u prvu dostupnu prodavnicu, odlučivši da nadmudri svog protivnika novim iznenađenjem. Prodavnica se ispostavila kao frizerski salon, i to damski. Lužin, pogledavajući oko sebe, zaustavio se, a nasmješena žena ga upita šta želi. „Da kupim…“ rekao je Lužin, nastavljajući da gleda okolo. U tom trenutku ugledao je voštanu figuru i pokazao na nju štapom (neočekivani potez, veličanstven potez). „To nije na prodaju,“ rekla je žena. „Dvadeset maraka,“ rekao je Lužin i izvadio svoj novčanik. „Hoćeš kupiti tu lutku?“ upitala je žena ne vejrujući. „Da,“ rekao je Lužin i počeo da ispituje voštano lice.
‘‘Pažljivo,” šapnuo je sebi, “moguće je da upadam u zamku!” Pogled na voštanu damu, njene ružičaste nosnice – ovo mu se već događalo prije. “Šala,” reče Lužin i žurno napusti frizerski salon.
(Nastaviće se)