Karpov je rođen u gradu Zlatoustu 23. maja 1951. Godine 1966. stekao je titulu ‘majstora sporta’, a 1970. postao je međunarodni velemajstor. 1969. godine, mladi Karpov postao je omladinski šampion svijeta. Talentovani Karpov niže pobjede jednu za drugom. Na međunarodnom turniru u Hastingsu (1971. i 1972. godine, prvo i drugo mjesto); pobijedio je na drugoj tabli na nacionalnoj Olimpijadi u Moskvi; prvo mjesto na Prvoj tabli na XIX studentskoj Olimpijadi u Gracu, Austrija i na XX svjetskoj Olimpijadi u Skoplju, u Jugoslaviji, kao prva rezerva.
Pobjedivši četvrtfinalni meč kandidata protiv Polugajevskog, kao i polufinale protiv Spaskog (u tom trenutku, Bobi je odustao od ideje da se sastane sa svojim starim protivnikom, i vjerovatno je odlučio da učini sve što je u njegovoj moći da sabotira svoje učešće u meču); a zatim je osvojio i finalni meč sa Korčnojem u Moskvi. Velemajstor Anatolij Karpov piše direktno o vlasniku šahovskog trona.
“Ni on ni ja se nismo sjećali ničega od našeg prvog susreta,” prisjećao se Anatolij Karpov. “Desilo se ili krajem 1959. ili početkom 1960. u Čeljabinsku. Lako je izračunati da sam u to vrijeme imao devet godina. Već sam igrao u kvalifikacijama druge kategorije i redovno sam dolazio u Čeljabinsk da učestvujem na turnirima. I tokom jedne od tih posjeta naleteo sam na knjigu u knjižari koja opisuje Kandidatske mečeve u Bledu-Zagrebu-Beogradu.
„Još jednom želim da naglasim: to je bila izuzetna knjiga! Na neki način, do danas je nikada nisam pominjao. Sjećam se kako sam prelistavao tu knjigu. Bile su tu fotografije osam kandidata. Prijateljske karikature. Robert Fišer bio je jedan od osam. Jedina izuzetna stvar za mene bila je njegova starost. Imao je 16 godina! Na toj fotografiji izgledao je uglasto, neugledno, sa kratko ošišanom kosom.
„Tako je moj prvi susret s Fišerom, ili bolje reći s njegovim stvaralaštvom, prošao neprimjećeno. Već sam znao njegovo ime. Informacije povezane s njim bile su pohranjene u mom sjećanju, stvarajući izuzetnu sliku igrača.“
„S jedne strane, bilo je jasno da je Fišer bio izuzetno talentovan… Još uvek nije bio onaj Fišer koji će nekoliko godina kasnije sve i svakoga sravniti sa zemljom; čije su partije smatrane da kriju posebnu tajnu, filozofski kamen šaha, nekako… Međutim, u našoj zemlji svi ti podaci nisu bili stvarno istaknuti. Ove osobine su bile pomenute samo usput, bile su samo povod za razgovor. Sam razgovor uvijek se vrtio oko Fišerove ličnosti i ponašanja, i oko njegovih ekscentričnosti. Razmatranje tih njegovih osobina postalo je gotovo prihvatljivo. Ovaj nivo razgovora svakako je mnogo lakši od pokušaja da se razumije igra, stil i principi talentovanog šahiste.“
„Njegov lični život je njegova privatna stvar. Vjerovatno ga ne bih nazvao ograničenim. Radije bih ga nazvao veoma usmjerenim ka cilju, čovjekom integriteta.“
Moram priznati da sam, kada sam prvi put pročitao ove redove budućeg svjetskog šampiona, bio zahvalan Karpovu. Njegovo poštovanje koje je izrazio prema svom budućem protivniku (a u tom trenutku Karpov nije znao da njihov meč za šahovsku krunu neće biti održan), kasnije se pretvorilo u žaljenje zbog meča koji se nikada nije dogodio.
Puno ljudi opisivalo je Roberta Fišera kao osobu koja je psihološki nestabilna i koji nema kontrolu nad emocijama. Vratiću se na to kasnije, ali sada bih želio da citiram jednog naučnika: „U našem dobu relativnosti, može se reći da su abnormalni ljudi normalni…“
Pokušavajući da istakne Fišerov nedostatak formalnog obrazovanja, sledeća pjesma je napisana za Karpova od strane B. Guya i B. Ganina:
On sazrijeva.
Stiče mudrost sat za satom.
Slava ga čini se ne opterećuje.
Stigao je Fišera u šahovskom rangu,
Nadmašio ga je obrazovanjem,
i u srednjoj školi i na univerzitetu.
Međutim, evo riječi Krogiusa o Fišeru: „Sjećam se Roberta Fišera kao komplikovanog čovjeka, obdarenog moćnim intelektom.“
Primjećujući da Fišer nije čak ni završio srednju školu, neki su ga okarakterisali kao neobrazovanog i primitivnog. Ovi opisi su apsolutno neosnovani. Kako može bilo ko nazvati „primitivnim“ čovjeka koji je sam naučio nekoliko jezika, stekao znanje iz književnosti i muzike, napisao nekoliko izuzetnih knjiga sa logičnim i jasnim narativom, i na kraju dostigao vrhunac u jednom od najbogatijih aspekata intelektualne kreativnosti – šahu?
Nažalost, nije bilo mnogo mišljenja poput ovog izraženih u štampi. Sjećam se kako je pomenuti Bjelica proširio informaciju o Fišeru koji, navodno, u potpunosti nije imao smisla za humor. Sledeći događaji su mu dali osnov za te priče:
„Na jednom od međunarodnih turnira na kojem su učestvovali Mihail Talj i Fišer (Talj je bio vodeći na turniru), Bobi je mislio da mu je Mihail rekao prolazeći pored njegovog stola u restoranu: ‘Bobi, kukavica!’, očigledno aludirajući na Fišerovo zaostajanje na turniru. Ovo je bila nevina šala, ali je Bobi bio besan: Talj mu se ruga!
‘Zašto mi je rekao „kukavica“?’ Bobi je stalno pitao svog trenera. ‘Kako se usuđuje da mi kaže „kukavica“? Uskoro ću ga pobijediti. Onda ću ja reći „kukavica“ njemu.’
„I tinejdžer je počeo da plače…“
„Jednom smo Talj, Fišer i ja putovali uz krivudavu planinsku stazu kolima,“ sjeća se Bjelica. „Strmi stjenoviti vrhovi izgledali su veoma neprivlačno, i šaljivo sam pomenuo da ako doživimo nesreću, sutra će svi svjetski novinski naslovi objaviti da je poznati novinar sa dva turista nastradao.
„Talj se slatko nasmijao. A Bobi je zastao na trenutak, pa onda rekao: ‘Griješite. Ja sam popularniji u SAD-u nego što ste vi..’.“
Dok je Karpov bio miran i suzdržan, njegov protivnik bi se, u nekim rijetkim intervjuima, usudio izjaviti: „Smrviću ga u prah…“
Bobi je igrao privatni trening meč sa velemajstorom L. Kavalekom, kojem se uskoro pridružio međunarodni majstor B. Zuckerman..
Dan odluke se približavao, ali Fišer nije mogao da pronađe snagu volje za ovaj novi ispit. Možemo samo da nagađamo razloge. Neka tajna slabost? Ne bih to isključio. Strah od poraza?
(Nastaviće se)