Ovo namještanje figura je bilo vrlo brzo završeno, i odmah je čitava materijalna strana stvari nestala: mala tabla otvorena u dlanu njegove ruke postala je neopipljiva i bez težine, marokanski šah se raspao u ružičastoj i krem magli, i sve je nestalo osim same šahovske pozicije, kompleksne, oštre, nabijene izvanrednim mogućnostima. Lužin, jednim prstom pritisnutim na slepoočnicu, bio je toliko uronjen u misli da nije primjetio da je Ivan, zbog nedostatka nečega da radi, sišao sa kauča i počeo da ljulja crni stub stone lampe.
Ona se prevrnula i svjetlo se ugasilo. Lužin je došao k sebi u potpunoj tami i u prvom trenutku nije shvatio gdje je niti šta se događa oko njega. Nevidljivo stvorenje se meškoljilo i mrmljalo blizu, i odjednom se narančasta nijansa ponovo osvijetlila prozračnim svjetlom, a blijedi mali dječak sa obrijanom glavom klečao je i ispravljao kabl. Lužin je skočio i zatvorio preklopnu šahovsku tablu. Njegov strašni mali dvojnik, mali Lužin, za koga su bile postavljene figure, puzao je po tepihu na koljenima… Sve se to već jednom desilo… I ponovo je bio uhvaćen, nije znao kako će se tačno ponavljanje poznate teme izvesti u praksi.
U sledećem trenutku sve se vratilo u ravnotežu: Ivan, se ponovo popeo na kauč; u blagoj tami iza narančastog svjetla bio je Lužinov radni sto; crveni marokanski šah nevino je ležap na tepihu – ali Lužin je znao da je sve to trik, kombinacija se još nije potpuno razvila, i uskoro će se pojaviti nova, strašna ponavljanja.
Brzo se sagnuo, uzeo i gurnuo u džep materijalni simbol onoga što je tako opijeno i strašno ponovo zaposjelo njegovu maštu, i pitao se gdje bi bilo sigurnije mjesto za sakrivanje; ali tada su se čuli glasovi, njegova žena je ušla sa njihovim posjetiocem, i obe su dolazile prema njemu kao kroz dim cigareta. „Ivane, ustani, vrijeme je za odlazak. Da, da, još uvijek imam toliko toga da spakujem,“ rekla je dama, a zatim je prišla Lužinu i počela se opraštati od njega.
„Veoma mi je drago što sam vas upoznala,“ rekla je, i između riječi uspjela da pomisli ono što je više puta ranije pomislila: Kakav jadnik, kakva čudna osoba! „Veoma mi je drago. Sada mogu reći vašoj tetki da sam vidjela njenog malog šahistu, sada već velikog i poznatog -“ „Ne smijete propustiti da nas posjetite na putu nazad,“ prekinula je gospođa Lužin, žustro i glasno, prvi put gledajući sa mržnjom u osmjeh žene i nemilosrdno glupe oči..
„Pa, naravno, to je podrazumjevano. Ivane, ustani i pozdravi se!“ Ivan je to izveo s nekim otporom i svi su zajedno otišli u predsoblje. „Uvijek je ovde puno frke oko ispraćanja ljudi u Berlinu,“ ironično je primjetila, gledajući kako gospođa Lužin uzima ključeve sa komode. „Ne, mi imamo lift,“ odgovorila je gospođa Lužin usput, sa gorućom nestrpljivošću želeći da se gospođa konačno oprosti, i pogledom je pokazala Lužinu da joj doda kožni kaput. Umjesto toga, Lužin je skinuo dječiji kaput sa vješalice… ali srećom se sluškinja pojavila u tom trenutku. „Doviđenja, doviđenja,“ rekla je gospođa Lužin, stojeći na vratima dok su posjetioci odlazeći, praćeni sluškinjom, ušli u lift. Iza ramena svoje žene, Lužin je vidio kako se Ivan penje na malu klupicu, ali su se onda vrata zatvorila i lift je nestao u svom gvozdenom kavezu. Gospođa Lužin je dotrčala u radnu sobu i pala licem na kauč.
Sjedio je pored nje i počeo duboko u sebi, s teškoćom, da proizvodi, lijepi osmjeh, pripremajući ga za trenutak kada se njegova žena okrene ka njemu. Njegova žena se okrenula. Osmjeh je uspešno izašao. „Uh,“ uzdahnula je gospođa Luzin, „napokon smo ih se riješili“.
Bilo je vrijeme za spavanje, ona je otišla da se svuče, a Lužin je prošao kroz sve tri sobe tražeći mjesto gdje bi sakrio džepnu šahovsku garnituru. Sve je bilo nesigurno. Najneočekivanija mjesta su jutra bila osvojena od strane tog proždrljivog usisivača. Teško je, teško sakriti stvar: druge stvari su ljubomorne i neprijateljski nastrojene, čvrsto se držeći za svoja mjesta i ne dozvoljavajući beskućnom predmetu, bježeći od progonitelja, da se sakrije ni u jednu pukotinu. Tako te noći nije uspio da sakrije marokanski šah, a kasnije je odlučio da ga uopšte ne skriva već jednostavno da ga se riješi, ali ni to nije bilo lako; tako je ostao u njegovom džepu, i tek nakon nekoliko mjeseci, kada je opasnost odavno prošla, tek tada je ponovo pronađena džepna šahovska garnitura, a do tada je njen porijeklo postalo nejasno.
Gospođa Lužin je sebi priznala da tronedjeljna posjeta dame iz Rusije nije prošla bez traga. Mišljenja gošće su bila lažna i glupa – ali kako to dokazati? Bila je zgrožena što u poslednjih nekoliko godina tako malo pokazuje interesovanje za pitanje progonstva, pasivno prihvatajući sjajne, lakirane i uljepšane stavove svojih roditelja i ne obraćajući pažnju na govore koje je čula na emigrantskim političkim sastancima, na kojima je nekada bilo moderno prisustvovati. Pomislila je da i Lužin možda ima interes za politička pitanja – možda bi u njima uživao, kao što milioni drugih inteligentnih ljudi čine. I nova okupacija za Lužina bila je neophodna. Postao je čudan, pojavila se poznata mrzovolja, a često je u njegovim očima bio neki izraz, kao da nešto krije od nje. Brinulo ju je što još uvek nije pronašao potpuno zanimljiv hobi i prekoravala se zbog uskogrudosti svoje mentalne vizije i nesposobnosti da pronađe ideju, objekat koji bi pružio rad i hranu za Lužinove neaktivne talente.
(Nastaviće se)