
Karpov je odbijao napade u jednoj partiji za drugom – mjesec i po dana bio je u defanzivi. Moram priznati da, koliko god su moji porazi u drugoj i šestoj partiji bili slučajni, oni su rezultat silnog pritiska Karpova, a da ih nisam izgubio, poraz bi me čekao u trećoj, sedmoj ili osmoj partiji, u kojima sam se spasio samo čudom.
Sada, s druge strane, Karpov je bio taj koji je balansirao na ivici provalije. Deseta, jedanaesta, trinaesta, petnaesta i sedamnaesta partija – u svakoj od ovih imao sam poziciju koja je bila blizu pobjede. U normalnim uslovima, prosječan velemajstor poput Andersona ili Vasjukova bi ih pretvorio u pobjedu. Ali meni to nije išlo. Karpovljeva igra je sa svakom novom partijom postajala sve slabija. Počeo je da pravi očigledne greške, poput onih u trinaestoj i petnaestoj partiji, ali ja sam bio u stalnoj oskudici vremena i nisam mogao da ih iskoristim. Imao sam i bolje pozicije u prekidu, ali je kvalitet moje analize bio značajno inferiorniji u odnosu na neprijateljski klan. Osim toga, potrošio sam previše energije na takvu analizu.
Karpov, koji se nadao da će me iscrpiti, prvi je tražio odlaganje. Čovjek ogromne volje, već je fizički predao. Ali desilo se da tokom ove serije partija kada sam vršio pritisak, nisam imao nikakav uspjeh. Upravo suprotno – izgubio sam još jednu partiju! Ovo je bila sedamnaesta partija. Prije partije, u atmosferi opšteg hvalospjeva Karpova, izjavio sam, kao sredstvo samoodbrane, da ću dobiti meč u roku od sedamnaest partija! Ova sedamnaesta partija se pokazala fatalnom. Sjećam se da sam prvi put igrao Katalonsko otvaranje. Neuobičajeno sam ponudio svom protivniku žrtvu pješaka. Karpov se nije potrudio da zadrži pješaka i bez razmišljanja je odigrao još jedan potez. Jednako netipičan za Karpova, posebno bez razmišljanja! Sjećam se kako sam za tablom utonuo duboko u misli: ko je mogao da me izda? Bilo je prirodno da u svom omiljenom otvaranju steknem prednost, ali isto tako jasno da u takvom stanju nisam mogao da igram normalno! Ispustio sam veliku pozicionu prednost i igra je postala jednaka. U potrazi za šansama za pobjedu, ponestajalo mi je vremena, a onda sam u jednakoj poziciji upao u jednostavnu zamku.
Sumnje u ishod meča prvi put su mi se javile u trinaestoj partiji. Nakon sedamnaeste shvatio sam da neću moći spasiti meč, ali su se pred kraj počela događati čuda. Iscrpljeni Karpov izgubio je jednaku završnicu u devetnaestoj partiji, a onda sam dobio dvadeset i prvu u samom otvaranju. Dio publike nije uspio ni da stigne na partiju prije nego što se sve završilo. Sjećam se kakav je pogled pun mržnje Karpov bacio na mene prije nego što je predao.
Rečeno je da je nakon ove partije izgubio apetit. Ostale su još samo tri partije, a prednost Karpova bila je minimalna. Šta bi bilo da je bilo, recimo, još sedam partija? Možda bi moj protivnik u potpunosti preminuo od napora? Ili bi možda u sebi našao skrivene snage? Više nije bilo prostora za borbu, imao sam samo jednu partiju bijelim figurama: sve je zavisilo od ove jedne partije. Pred kraj meča sam počeo da dobijam anonimna pisma tipa: ‘Samo ti pokušaj da pobijediš Karpova, pa ćemo ti pokazati!’ Ne, nisam se plašio, to se nije odrazilo na moju igru, ali sam osjećao da bi mi se moglo nešto desiti na ulici ako izjednačim rezultat.
Posljednje tri partije završene su rermijem. Pobjedivši rezultatom 3-2, Karpov je ostvario nezaboravnu pobjedu, koja ga je na zadivljujući način, bez dodatne žestoke borbe, dovela do titule Svjetskog šampiona.
(Nastaviće se)