Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (12.nastavak)

…
Stvarni život, život u šahu, bio je uredan, jasan i bogat avanturama, primjetio je Lužin sa ponosom kako mu je bilo lako da vlada u ovom životu, i način na koji se sve pokoravalo njegovoj volji i klanjalo njegovoj šemi. Neke od njegovih partija na turniru u Berlinu su poznavaoci već tada nazivali besmrtnim. Pobjedio je jednu nakon što je uzastopno žrtvovao svoju kraljicu, top i skakača; u drugoj je stavio pješaka u tako dinamičnu poziciju da je stekao apsolutno monstruoznu silu koja je nastavila da raste i bubri, pogubno za njegovog protivnika; i konačno u trećoj partiji, naizgled apsurdnim potezom koji je izazvao žamor među gledaocima, Lužin je konstruisao razrađenu zamku za svog protivnika koje je ovaj prekasno otkrio.

U ovim partijama i u svim ostalim koje je igrao na ovom nezaboravnom turniru, manifestovao je zapanjujuću jasnoću misli, nemilosrdnu logiku. Ali Turati takođe je odigrao sjajno, Purati je takođe sakupljao poen za poenom, pomalo hipnotišući svoje protivnike smjelošću njegove maštu i samopouzdanjem, možda, uz pomoć šahovske sreće koja ga do sada nikada nije napustila. Njegova partija sa Lužinom trebalo je da odluči ko će dobiti prvu nagradu. Bilo je i onih koji su govorili da će bistrina i lakoća Lužinove misli prevladati nad Italijanovom burnom fantazijom, a bilo je i onih koji su prognozirali da će vatreni, brzi Turati poraziti dalekovidog ruskog igrača. I stigao je dan njihovog susreta za tablom.

Lužin se probudio potpuno obučen, čak i u kaputu; pogledao je na sat, brzo ustao i stavio šešir, koji je ležao na sredini sobe. Na to se prisjeti i pogleda po sobi, pokušavajući da shvati na čemu je tačno spavao. Njegov krevet bio je raspetljan i somot kauča je bio potpuno gladak. Ali on je kasnio, kasnio je, i treba da požuri. Brzo je otvorio vrata i zaustavio se. Prema njegovom konceptu stvari, šahovska sala, i njegov sto, i Turati koji čeka trebali su da budu upravo tu.

Umjesto ovoga vidio je prazan hodnik i stepenište iza njega. Odjednom iz tog pravca, sa stepenica se pojavio brzo trčeći mali čovjek koji ugledao Lužina i raširio ruke. „Maestro“, uzviknuo je, „šta je ovo? Oni čekaju na vas, čekaju vas maestro… . I telefon te je zvao tri puta i rekli su da se ne javljate na njihova kucanja. Sinjor Turati vas dugo čeka“

„Uklonili su ga“, rekao je Lužin kiselo pokazujući u prazan hodnik sa svojim štapom. “Kako sam mogao znati da će sve biti uklonjeno?“

„Ako ne osjećate dobro. . .” poče čovječuljak, tužno gledajući Lužinovo blijedo lice. “Pa, odvedi me tamo!” poviče Lužin i udario štapom o pod.

„Ići ćemo pješice“, rekao je njegov vodič, „to je tačno minut hoda.“ Lužin je sa osjećajem olakšanja prepoznao rotirajuća vrata kafane i zatim stepenište i konačno je u hodniku hotela ugledao ono što je tražio. Po ulasku je odmah osjetio punoću života, smirenost, jasnoću i samopouzdanje.

“Dolazi velika pobjeda,” rekao je glasno, a gomila ljude se razmaknula kako bi ga pustili da prođe. “Sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom, iako kasnite,” progunđa Turati, odmahujući glavom. „Naprijed“, rekao je Lužin i nasmijao se. Između njih je bio stol, a na njemu je bila šahovska tabla sa postavljenim figurama spremnim za borbu. Lužin je izvadio cigaretu iz džepa na prsluku i nesvjesno je zapalio.

U ovom trenutku desila se čudna stvar. Turati, iako je imao bijele figure, nije igrao svoje čuveno otvaranje, a obrana koju je Lužin smislio pokazala se potpunim promašajem. Bilo da je Turati predvidio moguće komplikacije ili je jednostavno odlučio da igrati oprezno, znajući snagu koju je Lužin pokazao na ovom turniru, počeo je na najbanalniji način.

Lužin je za trenutak zažalio zbog uzaludnog rada, ali ipak je bio sretan: to mu je dalo više slobode. Osim toga, Turati ga se očigledno uplašio. S druge strane, u bezazlenom, jednostavnom otvaranju koje je predložio Turati bilo je nekih zamki, i Lužin je bio spreman da igra s posebnom pažnjom. Prvo je išlo mirno. Igrači su oprezno igrali poboljšavajući poziciju figura, manevrišući, ali to su činili uljudno, bez najmanjeg znaka prijetnje – i ako je bilo prijetnje, bila je potpuno konvencionalna – više kao nagovještaj protivniku da bi tamo dobro bilo izgraditi zaklon, i protivnik bi se nasmijao, kao da je sve to nevažna šala, i ojačao bi pravo mjesto i sam se malo pomakao naprijed.

I još su neko vrijeme oba protivnika, kao da nemaju namjeru da krenu napred, bavila sređivanjem svojih vlastitih polja –  a zatim je ponovo došlo do naglog razbuktavanja, brze kombinacije zvukova: dvije male snage sudarile su se i odmah su oboje odnešene: brzim, majstorskim pokretom prstima i Luzhin je uklonio i postavio na stol pored sebe, žutog pješaka; Turatijeve su se prsti sjajno zablistali u vazduhu i inertni, crni pješak s bljeskom svjetlosti na glavi bio je zauzvrat spušten na stol. I nakon toga igrači su se smirili. .
….
Igrajući na vrijeme (vrijeme je nemilosrdno u svemiru šaha), oba su protivnika ponavljala ista dva poteza, prijetnja i obrana, prijetnja i obrana – ali istovremeno su obojica razmišljali o najlukavijem triku koji nije imao veze s tim mehaničkim potezima. I na kraju se Turati konačno odlučio na ovu kombinaciju – i odmah je neka vrsta muzičke oluje preplavila tablu, a Luzhin je uporno tražio u njoj sitan, čist ton koji mu je bio potreban da bi ga u svom obratu proširio u grmljavinsku harmoniju. Sada je sve na tabli disalo životom, sve se koncentrisalo na jednu ideju.

Lužinova misao lutala je kroz očaravajuće i strašne labirinte, srećući tamo ponekad zabrinutu misao Turatija, koji je tražio isto što i on. Potrebno je istražiti lavirint varijanti, gdje svaki njegov potez izaziva opasnu reakciju, započeo je dugotrajnu meditaciju: činilo se da mu je potreban posljednji izuzetan napor i pronaći će tajni potez koji vodi ka pobjedi.

Iznenada, nešto se dogodilo izvan njegova bića, žarka bol – i izustio je glasan krik, tresući ruku opečenu plamenom šibice, koju je zapalio i zaboravio prinijeti cigari. Bol je odmah prošla, ali gledajući na šahovsku tablu njegov mozak osjećao je do tada neviđeni umor. Ipak figure na šahovskoj tabli bile su nemilosrdne, kao da su ga držale i upijale. Bilo je nešto strašno u ovome, ali u tome je takođe bila jedina harmonija, jer što drugo postoji u svijetu osim šaha?…

Primijetio je da Turati više ne sjedi; stajao je protežući se. „Odmor, Maestro,“ reče glas odozdo. „Zabilježite svoj sljedeći potez.“ „Ne, ne, još nije,“ reče Lužin molećivo, očima tražeći osobu koja je govorila. „To je sve za danas,“ nastavi isti glas, ponovno odozdo.

Lužin je želio da ustane ali nije mogao. Vidio je da se povukao unazad: negdje zajedno sa svojom stolicom i da su ljudi navalili grabljivo na poziciju na šahovskoj tabli, gdje je upravo bio čitav njegov život, i svađali se i vikali dok su spretno pomicali figure ovamo i onamo. Ponovno je pokušao ustati i ponovno nije mogao. „Zašto, zašto?“ reče tužno, pokušavajući razaznati tablu.

………

„Lužine,“ rekla je smješkajući se, kao da može vidjeti njezin osmijeh. „Lužine, sve je u redu. Lužine, čuješ li me?“

Čim su ga odveli u bolnicu, ona je otišla u hotel po njegove stvari, ali prvo joj nisu dozvolili ulazak u njegovu sobu, što je dovelo do dugih objašnjenja i telefonskog poziva u bolnicu od strane prilično drskog službenika  hotela, nakon čega je morala platiti Lužinov račun za posljednju nedjelju, ali nije imala dovoljno novca, pa su bila potrebna dodatna objašnjenja, a činilo joj se da se ruganje Lužinu nastavlja, teško joj je bilo suzdržati suze. I kada je, odbijajući grubu pomoć sobarice hotela, počela sakupljati Lužinove stvari, osjećaj saosjećanja dosegnuo je vrhunac.

Među njegovim stvarima bile su neke koje je morao nositi sa sobom godinama, ne primjećujući ih i nikada ih ne bacajući – nepotrebne, neočekivane stvari: platneni remen s metalnom kopčom u obliku slova S i s kožnim džepom sa strane, minijaturni švajcarski nožić za lanac sata, ukrašen majčinom perlom, zbirka talijanskih razglednica – sve plavo nebo i magla nad Vezuvom; i sigurno stvari iz St. Petersburga: mali računalni abakus s crvenim i bijelim brojačima, stoni kalendar s preklopivim stranicama za potpuno nekalendarsku godinu – 1918.

Sve to je ležalo u fijoci, među nekim čistim, ali zgužvanim košuljama, čije obojene pruge i ukroćene manšete evociraju sliku davno prošlih godina. Tamo je pronašla i sklopivi operni šešir kupljen u Londonu, a unutra je bila posjetnica nekog po imenu Valentinov…

(Nastaviće se)