Viktor Korčnoj-Šah je moj život (44.nastavak)

*18*

Završni test

Sada ću se suočiti u meču protiv Karpova, koji je prilično lako pobijedio Spaskog. Bilo je još dosta vremena do meča, ali već sam naslutio da je Karpov favorit, da dobija svu moguću podršku i da je sve bilo uređeno u njegovu korist. Sa timom su na Olimpijadu u Nicu poslana dva trenera – Karpovljev  službeni trener Furman i njegov drugi trener Geler, s kojima je već radio, iako do sada u tajnosti. Gelerove funkcije očigledno su uključivale ‘pomaganje’ meni tokom Olimpijade, ali na sreću sam već bio upoznat s tim. U poslednjem trenutku, na insistiranje Karpova, Polugajevski je isključen iz tima, a zamijenio ga je Kuzmin. Karpov, koji je pobjedio u meču protiv Polugajevskog, iz ličnog iskustva ga je smatrao slabim igračem i generalno je favorizovao mlade.

Tokom Olimpijade Karpov je rado igrao bijelim figurama protiv bilo koga, ali kao crni, a posebno protiv mladih igrača, ja sam morao da igram na prvoj tabli, npr. protiv Torea i Timana. Postao sam svjestan situacije u kojoj se nalazim, ali za sada su to bile sitnice. Gore stvari su tek dolazile.

Nisam želio da se meč igra u Moskvi, i predložio sam da se održi, u nekom drugom gradu, ili da se barem polovina igra u Lenjingradu. Nažalost, Baturinski je uspio da dobije moju pismenu saglasnost da se igra u Moskvi – jednostavnim dodavanjem još jedne tačke na dokument koji sam potpisao! Razgovaralo se o pitanju kada bi trebalo da počinju partije u meču. Uobičajeno vreme je bilo 16.30, ali Karpov je insistirao da počinju u pet sati. Ne znam kako je argumentovao svoj stav, iako u njegovoj poziciji nije bilo bitno pronaći argument. Ali znao sam šta ima na umu. Pošto sam bio stariji, bilo bi mi teže igrati nakon što padne mrak, uveče. Karpov, s druge strane, ima običaj da jako kasno ide na spavanje i spava do jedan sat popodne, tako da je tek do pet sati u stanju da igra. Karpovljev zahtjev izazvao je proteste štampe i televizije, jer bi im to otežalo davanje izvještaja. O pitanje vremena igre raspravljalo se na sastanku organizacionog odbora, a tamošnja grupa me podržala sa opširnim činjenicama o tome. Jedini šahista tu bio je Averbah, predsjednik Šahovske federacije SSSR-a. U prošlosti je uvijek bio veoma pošten, ali ovdje je govorio u korist Karpova. Predlog mladog igrača je prihvaćen. Kada sam saznao za Averbahovu odluku, nisam mogao da ćutim. Morao sam da dam neki odgovor, bar samo na način psihološke pripreme za meč; inače, da sam se predao, izgubio bih ga bez borbe. Poslao sam Averbahu razglednicu, adresiranu na Centralni šahovski klub SSSR-a, i nadam se da su je pročitali mnogi drugi prije nego što je stigla do primaoca. Budući da je Averbah visok čovjek, napisao sam: ‘Od kukavičluka do izdaje samo je jedan korak, ali sa vašim osobinama ćete ga lako postići. Zaplovite vješto s vjetrom i bićet dobro!’, dodao sam u zaključku i potpisao se velikim slovima. Stekao sam još jednog neprijatelja, ali više me nije bilo briga. Od ovog trenutka sam igrao agresivno da promjenim situaciju u moju koristi.

Karpov je izabran za favorita i bilo je jasno zašto. Rođen je u Zlatoustu, na Uralu, u centru Rusije. Stopostotni Rus, što je povoljnije u poređenju sa mnom, koji sam Rus po pasošu, ali jevrejskog izgleda. On je bio tipičan predstavnik radničke klase, koja vlada zemljom prema sovjetskom ustavu, dok sam ja proveo život u kulturnom centru Lenjingrada, i bio sam u suprotnosti s njim kao predstavnik inteligencije. Osim toga, Karpov je bio mlađi i perspektivniji, budućnost je bila pred njim, a ja neću dugo igrati. Karpov je bio okružen naklonošću i postao je član Centralnog komiteta Komunističke omladinske organizacije SSSR-a, čiji je predsjednik (takođe rođen u Zlatoustu!) bio njegov prijatelj. Karpov je dobro razumio šta predstavlja: bio je simbol, zastava ruskog naroda i radničke klase. Znao je kako da se ponaša i znao je šta se od njega očekuje.

Usprkos izvjesnoj uglađenosti – on ipak više nije živio u provinciji – Karpov je u svom odjevanju i izgledu namjerno zadržao osobine koje su svakome omogućile da u njemu vidi jednostavnog radnog momka. Malo prije meča odgovarali smo na identična pitanja za popularne sovjetske novine. Ova pitanja su trebala donekle otkriti naš intelektualni i kulturni nivo. Na pitanje ko je moj omiljeni autor, naveo sam humoristu O’Henryja, a kao svoj omiljeni film dao sam italijanski film iz 1957. ‘Noći Kabirije’. Karpov je naveo kao svog omiljenog pisca kao Ljermontova (koji se sa entuzijazmom učio u školi) i svoj omiljen film ‘Oslobođenje’, koji opisuje u više epizoda rat 1941-45 (vječna tema u sovjetskoj umjetnosti) koji je nedavno objavljen.

(Nastaviće se)