Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (8.nastavak)

This image has an empty alt attribute; its file name is korice-2-3.jpg

Često je mislila o njemu kao o umjetniku, velikom umjetniku, posmatrajući njegov teški profil, njegovo korpulentno, pogrbljeno tijelo, tamni pramen kose koji se lijepio za njegovo uvijek vlažno čelo. I možda baš zato što ništa nije znala o šahu, šah za nju nije bio samo salonska igra ili prijatna zabava, već misteriozna umjetnost jednaka svim priznatim umjetnostima. Nikada nije bila u bliskom kontaktu s takvim ljudima—nije imala s kim da ga uporedi osim sa onim inspirisanim ekscentricima, muzičarima i pjesnicima čiji se lik poznaje jednako jasno i nejasno kao lik rimskog cara, inkvizitora ili komičara. U njenom sjećanju postojala je skromna, slabo osvetljena galerija sa nizom svih ljudi koji su na neki način privukli njenu pažnju. Tu su bile njene školske uspomene—djevojačka škola u Petrogradu, sa neobičnim bršljanom na fasadi koja se prostirala duž kratke, prašnjave ulice bez tramvaja, i nastavnik geografije—koji je takođe predavao u dječačkoj školi—čovjek velikih očiju, vrlo bijelog čela i raščupane kose, koji je patio—pričalo se—od tuberkuloze; jednom gostu od—pričalo se—Dalaj Lame; zaljubljen—pričalo se—u jednu od djevojaka iz viših razreda, nećaku bijele kose i plavooke direktorke, čija je uredna mala kancelarija bila tako prijatna sa svojim plavim tapetima i bijelom holandskom peći

…………

Ovi ljudi sa svojim raznovrsnim zanimanjima, od kojih je svaki bojio njeno sjećanje svojom posebnom bojom (plavi geograf, khaki komesar, pisac u crnom kaputu i mladić sav u bijelom koji udarcem teniskog reketa izbacuje šišarku), pratili su je kao svjetlucavi i rastvarajući prizori: emigrantski život u Berlinu, dobrotvorni balovi, monarhistički sastanci i mnoštvo identičnih ljudi—sve to je još uvek bilo tako blizu da njeno sjećanje nije moglo pravilno da se fokusira i razdvoji šta je vrijedno, a šta smeće, a osim toga sada nije bilo vremena da se to raščisti, previše prostora je zauzimao ovaj ćutljivi, bajkoviti, enigmatični čovjek, najprivlačniji od svih muškaraca koje je poznavala.

Njegova umjetnost i svi manifesti i znaci te umjetnosti bili su misteriozni. Brzo je saznala da uveče posle večere radi do kasno u noć. Ali taj rad je bio van dometa njene mašte, jer nije bilo ničega s čim bi ga povezala, ni štafelaj ni klavir, a upravo je za takvim jasnim simbolom umjetnosti čeznula njena misao. Njegova soba bila je u prizemlju i muškarci sa cigarama koji su šetali po mraku vrta ponekad bi nazreli njegovu lampu i njegovo nagnuto lice.

Neko joj je na kraju rekao da on sjedi za praznim šahovskim stolom. Željela je da to vidi sama i jedne noći, ubrzo nakon njihovog prvog razgovora, krenula je stazom između oleandera do njegovog prozora. Ali, osjećajući naglu nelagodnost, prošla je pravo mimo njega, bez pogleda, i izašla na aveniju, gdje je čula muziku koja dolazi iz sale za koncerte. Zatim, nesposobna da obuzda svoju radoznalost, ponovo se vratila do prozora, ali ovog puta namjerno je napravila škripu šljunka da bi sebe ubijedila da ne špijunira. Njegov prozor je bio otvoren, zavjese nisu bile spuštene, i u svjetlu sobe vidjela je kako skida svoj sako, napinje mišiće vrata i zijeva. I u sporom, masivnom pokretu njegovog ramena, slika koja je nastavila da se njiše i okreće pred njenim očima dok je žurno hodala ka osvjetljenoj terasi hotela, zamislila je prisustvo moćnog umora nakon neotkrivenih, ali sigurno čudesnih radova. Lužin je zaista bio umoran. U poslednje vrijeme je igrao previše često i nepravilno; posebno ga je umaralo igranje „na slijepo“, prilično dobro plaćenog nastupa koji je rado izvodio.

U tome je nalazio duboko zadovoljstvo: nije morao da se bavi vidljivim, čujnim, opipljivim figurama čiji čudni oblik i drvena materijalnost uvijek su ga uznemiravali i uvijek mu se činili samo grubim, smrtnim oklopom izuzetnih, nevidljivih šahovskih sila. Kada je igrao „na slijepo“, bio je u mogućnosti da osjeti te različite sile u njihovoj originalnoj čistoti. Tada nije vidio ni grivu konja ni sjajne glave pješaka – ali je osjećao sasvim jasno da je ovo ili ono izmišljeno polje bilo zauzeto određenom, koncentrisanom silom, tako da je zamišljao pomjeranje figure kao pražnjenje, udarac, udar munje – i čitava šahovska tabla drhtala je od napetosti, a nad ovom napetošću bio je vladar, ovdje sakupljajući i ondje oslobađajući električnu snagu.

Tako je igrao protiv petnaest, dvadeset, trideset protivnika i naravno, čisto broj tabla je govorio – budući da je uticao na stvarno vrijeme igranja – ali ovaj fizički umor nije bio ništa u poređenju sa mentalnim zamorom – osveta za stres i uzbuđenje uključeno u samu igru, koju je vodio u nebeskoj dimenziji, gdje su mu alati bili fizički prisutni.

Takođe je nalazio neku utjehu u ovim partijama naslijepo i pobjedama koje su mu pružale, jer u poslednjih nekoliko godina nije imao sreće na internacionalnim turnirima; postojala je duhovna barijera koja mu je neprestano sprečavala da osvoji prvo mjesto. Valentinov je slučajno to predvidio u prošlosti, neposredno prije nego što su se rastali. „Sijaj dok možeš,“ rekao je posle tog nezaboravnog turnira u Londonu, prvog posle rata, kada je dvadesetogodišnji ruski igrač izašao kao pobjednik. „Dok možeš,“ ponovio je Valentinov lukavo, „jer više nećeš biti vunderkind.“

I to je bilo vrlo važno za Valentinova. Bio je zainteresovan za Lužina samo u mjeri u kojoj je ostao čudan fenomen, nešto deformisano ali očaravajuće, poput krivih nogu psa rase dashund. Tokom čitavog vremena koje je proveo sa Lužinom, neprestano ga je ohrabrivao i razvijao njegov dar, ne obazirući se ni za trenutak na Lužina kao osobu, za koju, činilo se, nije obraćao pažnju ne samo Valentinov, već ni sam život.

Pokazao ga je bogatim ljudima kao zabavno čudovište, stekao korisne kontakte preko njega, organizovao brojne turnire, i tek kada je počeo da sumnja da se vunderkind pretvara samo u mladog šahistu, odveo ga je nazad ocu u Rusiju, a kasnije, kao da je neka vrsta vrijedne stvari, ponovo ga je odveo kada je pomislio da je možda napravio grešku, da bi čudovište još uvek imalo godinu ili dvije života pred sobom.

Kada je i taj period prošao, poklonio je Lužinu neki novac, i nestao je, nalazeći novu zabavu u filmskoj industriji, toj misterioznoj astrološkoj sferi gdje čitaju scenario i traže zvijezde. Otišavši u sferu veselih, brzo-brbljivih, samouvjerenih prevaranata s njihovim pričama o filozofiji ekrana, ukusima masa i intimi filmske kamere, i pritom prilično dobro zarađujući, ispao je iz Lužinovog svijeta, što je za Lužina bilo olakšanje, ona čudna vrsta olakšanja. Valentinov je bio zainteresovan za njega samo kao šahistu. Ponekad je imao nešto od trenera koji lebdi oko sportiste uspostavljajući određeni režim s nemilosrdnom strogosti. Tako je Valentinov tvrdio da je u redu da šahista puši ali pod nikakvim okolnostima ne smije da pije, i tokom njihovog života zajedno u trpezarijama velikih hotela, ogromnih hotela koji su bili napušteni za vrijeme rata, u slučajnim restoranima, u švajcarskim gostionicama i italijanskim tratorijama, on je uvijek naručivao mineralnu vodu za mladog Lužina. Hrana koju je birao za njega bila je lagana da bi mu mozak mogao slobodno da funkcioniše, ali iz nekog razloga (možda i zbog maglovite povezanosti s „Orijentom“) mnogo je ohrabrivao Lužina u njegovoj strasti za slatkim. Na kraju je imao čudnu teoriju da je razvoj Lužinovog talenta za šah povezan sa razvojem seksualne želje, da je šah za njega predstavljao posebno odstupanje te želje, i bojeći se da Lužin ne bi potrošio svoju dragocenu snagu oslobođenjem korisne unutrašnje napetosti na prirodan način, držao ga je podalje od žena i radovao se njegovoj čistoj sumornosti.

Bilo je nečeg ponižavajućeg u svemu tome; Lužin, sjećajući se tog vremena, bio je iznenađen što između njega i Valentinova nije prošla ni jedna, dobronamerna, ljudska reč. Ipak, kada su se tri godine nakon njihovog konačnog odlaska iz Rusije, te zemlje koja je postala tako neprijatna, Valentinov je nestao, osjetio je prazninu, nedostatak podrške, a zatim je priznao neizbježnost onoga što se dogodilo, uzdahnuo, okrenuo se i ponovo se izgubio u razmišljanju nad šahovskom tablom. Posle rata, turniri su počeli da se ponovo organizuju. Igrao je u Mančesteru, gdje je dotrajali prvak Engleske iznudio remi remija nakon dvodnevnog napora; u Amsterdamu, gdje je izgubio odlučujuću partiju jer je prekoračio vrijeme i njegov protivnik, uz uzbuđeni krik, udario na polugu Lužinovog sata; u Rimu, gdje je Turati trijumfalno izveo svoj slavni početak; i u mnogim drugim gradovima koji su za njega bili svi identični – hotel, taksi, sala u kafiću ili klubu.

(Nastaviće se)