
Autobiografija i partije
1978
* 16 *
Mečevi sa Hibnerom i Mekingom
Krajem godine uspješno je organizovan još jedan zanimljiv događaj. U sovjetskim uslovima se rijetko dešava da neko može da učestvuje na događaju koji nije ranije planiran, u kratkom roku, a to je pokazalo moj značaj u to vrijeme za sovjetski šah i njegovu vlast. Na predlog Hibnera, u organizaciji zapadnonjemačkog kluba ‘Solingen 1868’, u Solingenu je u decembru 1973. godine organizovan naš meč. Odigrali smo ukupno osam partija. Uspio sam pobijediti u prve dvije. U prvoj, kao crni, namamio sam protivnika u njemu nepoznatu poziciju i postepeno ga udavio. U drugoj sam postigao malo bolju završnicu. Partija je prekinuta u poziciji u kojoj je Hubner imao sve šanse za remi, ali nije kovertirao najbolji potez; uz to je nepažljivo analizirao poziciju i izgubio. Treću partiju dobio moj protivnik. U određenim aspektima ova partija je bila kritična. Pripremao sam se za meč sa Mekingom i morao sam da pronađem pouzdan odgovor za crnog protiv 1. e4. Kada sam izgubio ovu partiju, u suštini u otvaranju, izvukao sam neophodne zaključke i temeljito prepravio moju pripremu otvaranja. Preostale partije, u kojima sam uglavnom vršio pritisak, završile su remijem. Svako od nas je, čini se, bio zadovoljan takmičarskim i kreativnim rezultatima meča. Hibner mi je pokazao, ali i sebi, da se može takmičiti sa mnom; ja sam uspio da testiram nekoliko važnih varijanti otvaranja i još jednom sam se uvjerio da godine u šahu nisu tako velika prepreka.
Po povratku u Sovjetski Savez, imao sam nekoliko dana odmora prije nego što sam otputovao u SAD, u Augustu, Džordžija, na meč sa Mekingom. Za meč sam se pripremio ranije. Nije bilo potrebe da se podsjećam da je moj protivnik jak igrač: pobjednik Međuzonskog turnira ne može biti ništa drugo – iako je manje vjerovatno da bi ga osvojio da se turnir nije održao u Brazilu, na Mekingovom terenu. Prije meča moj skor protiv Mekinga bio je 1-1 plus dva remija, i samo zbog toga nisam računao na laku pobjedu. Rečenica koju je Petrosjan napisao u nedjeljniku “64”, nakon turnira u San Antoniju 1972., učinila mi se apsurdnom: ‘Meking nikada neće moći da igra dobro, jer ne razumije neke elementarne stvari u šahu, i nikada neće.’ Činjenica je da se Petrosjan već uspio da posvađa sa Mekingom.
Samoinicijativno sam predložio da se uz našu delegaciju priključi jedan vođa. Moje obrazloženje je bilo sledeće: ‘U svoje vrijeme Spaski je bio kritikovan jer je odbio da preuzme vođu u svojoj grupi koja je otišla u Reykjavik na meč Spaski-Fišer. Kasnije se to smatralo jednim od razloga njegovog poraza: Geler, koji je postavljen za vođu, nije mogao korektno da se nosi sa nizom složenih pravnih problema koji su se pojavili tokom meča. Jesam li siguran da ću pobijediti u ovom meču? Ne, naravno da nisam. Onda u slučaju neuspjeha neka dio krivice padne na mog vođu!“
Tako smo nas četvoro krenuli u Ameriku, vođa naše delegacije – radnik u jednom od partijskih organa u Lenjingradu, kojeg sam dobro upoznao po prvi put na stanici – moj trener Osnos, i moja supruga. Podsjetiću čitaoca da nije nimalo lako povesti suprugu na događaj u inostranstvu, ali ovo je bilo nešto izuzetno! U Augusti su nas srdačno dočekali. Novine su pokazale živo interesovanje za meč. Bio sam oprezan u onome što sam rekao i žalio sam se da starim. Saosjećajno su pisali o meni: ’42-godišnji veteran ima poteškoća i prije početka meča’. Ni Mecking nije bio posebno pričljiv, publicitet mu tada nije bio toliko važan, a u potpunosti je vjerovao da ja neću biti lak protivnik. Iako se Meking smatra jednim od težih igrača, s kojima se sudije turnira mogu da nose, ne mogu reći da imam nešto da mu zamjerim u pogledu njegovog odnosa prema meni. Osjećao sam da me Meking poštuje i da želi da se ponaša što je moguće bolje. Ako povremeno nije išlo na ovaj način, osjećao sam da to nije uradio namjerno. Bio je zaista nervozan, uznemiren bukom iz udaljenih prostorija, a jednom mi je tokom jedne od poslednjih partija naznačio da ga ometa moje teško disanje! Ali nisam mu mogao uzeti to za zlo. Došao je na partiju u majici na kojoj je pisalo: „Pijte brazilsku kafu“. To me pomalo šokiralo, jer sam navikao da se pojavim na bilo kojem šahovskom događaju, posebno onim sa prisustvom publike, obučen kao za svečanu priliku, kao za nastup na kojem sam jedan od glavnih glumaca. Ovo me dovodi u pravo raspoloženje, a gledaoci, čak i ako nisu šahisti, cijene značaj događaja. Ali to je njegova stvar, i moguće je da će on jednog dana doći do toga da dijeli moje mišljenje!
Meč je ispao veoma težak. Već u prvoj partiji Meking je za tablom opovrgnuo jedno od mojih pripremljenih otvaranja. Postignuta je približno jednaka pozicija, ali Meking je upao u ozbiljne vremenske probleme, pa sam, u nastojanju da ojačam svoju poziciju, nekorektno žrtvovao pješaka. Meking je uzeo pešaka, uspješno se nosio sa svojim vremenskim problemom, a kada je partija prekinuta shvatio sam da loše stojim. Koliko god sam pokušavao, nisam mogao pronaći način da spasim partiju. Međutim, moj sekundant me razuvjerio ističući da postoje brojne tehničke poteškoće na putu pobjede za Mekinga, te da, budući da je mlad igrač, neće moći dobro da analizira poziciju. Kada je partija nastavljena, iako sam bio u slaboj poziciji, igrao sam mirno i samouvjereno, kao da je sve u redu. Mekingova analiza je bila prilično slaba, a moj samouvjereni izgled i činjenica da sam igrao lako, praktično bez razmišljanja, zbunili su ga. Nakon niza Mekingovih grešaka, uspio sam spasiti partiju.
Igra u ovoj partiji nakon nastavka navela je Mekinga da povjeruje da je partija analizirana za mene u Moskvi i da su mi telefonom rekli kako da igram, i on je to izjavio u štampi. Sad me ovo uvrijedilo. Uostalom, tako nešto je nemoguće, i prilično apsurdno. Jednostavna činjenica je bila da je kvalitet analize koju smo uradili Osnos i ja bila mnogo viša od one Mekinga i Andersona. Ali mislim da je Meking kasnije požalio zbog svoje izjave. Prve četiri partije završile su remijem, ali je onda u petoj Meking sebi dozvolio da igra na svoj rođendan. Nakon što je postigao dobru poziciju, ponestalo mu je vremena, pa je lošim potezima izgubio prvo bolju, a zatim i ravnopravnu poziciju. Uglavnom, šahista se plaši da igra na svoj rođendan, a to nije samo pitanje sujevjerja, pa čak ni zasnovano na teoriji o ljudskim bioritmovima, koja je danas prilično popularna. To je jednostavno zato što je na taj dan igrač u prazničnom raspoloženju, ali nije baš raspoložen za šahovsku igru.
Šesta partija je završena remijem bez bilo kakvih posebnih avantura, a onda je u sledećoj partiji borba ponovo počela. Poenta je bila u tome da su moje glavne pripreme za meč bile obavljene oko toga šta da igram kao crni, i ja sam mogao prilično precizno da izjednačim, budući da sam u principu bio spreman za remi. S druge strane, sa bijelim figurama sam se osjećao obaveznim da igram na pobjedu. Ali, sa svoje strane, Meking je, pripremajući se za meč, analizirao, kako je rekao, 1200 mojih partija, a posebnu pažnju je posvetio svojoj pripremi za partije crnim figurama.
Kao rezultat toga, nisam pokušavao da steknem neku prednost, ali ne bih nudio remi, niti bih tražio bilo kakve prilike za remi.
Meking je suptilno igrao otvaranje kao crni, ali bi dugo razmišljao o svakom potezu, tako da sam u drugoj polovini partije uvijek imao više vremena od njega. Ovu prednost ne treba precijeniti – u vremenskoj oskudici Meking je inače igrao dobro – ali i pored toga ovo je bila praktična šansa za mene. Ipak, nije ta prednost odredila ishod meča, već moja velika superiornost u vještini analize. U sedmoj partiji Meking me ponovo nadigrao, a nakon međusobne – ovom prilikom – vremenske oskudice, partija je prekinuta u završnici u kojoj sam imao pješaka manje.
(Nastaviće se)