Autobiografija i partije
1978
Nakon pobjede u meču protiv mene, Petrosjan me nagovorio da učestvujem u njegovim pripremama za Fišera. Dvije sedmice sam posjećivao njegovu raskošnu vilu na periferiji Moskve. Prije odlaska u Buenos Aires, Petrosjan je insistirao da i ja odem. O tom pitanju se raspravljalo u Komitetu za sport. Rekao sam da sam učesnik istog ciklusa kandidata, pa bi bilo neetično da budem sekundant, ali da bih mogao pristati ako mi to dozvoli Fišer dozvoli. Dalje sam rekao da mi nije uvijek bilo ugodno gledati igru Petrosjana, a da ne govorim o preuzimanju odgovornosti za to. U Komitetu nisu insistirali, očigledno shvatajući da ni sam đavo neće pomoći Petrosjanu protiv Fišera!
Kada se Petrosjan vratio, rekao je da bi on pobijedio da sam ja bio tamo (to je još jedna stvar zbog koje sam bio zadovoljan!). U Buenos Airesu Petrosjanova supruga je ošamarila Suetina zbog njegove loše analize šeste partije.
Petrosjan nije bio loše pripremljen za meč, pa šta se desilo? Bilo je očigledno da se jako plaši. On ne voli i ne može da igra svaki dan, dok Fišer, kao niko drugi, ima sposobnost da zadrži svog protivnika u stalnoj borbi. Istina, Petrosjan je uspio izvući jedan bezličan remi od Fišera, ali to je bilo sve. Iscrpljen svakodnevnom borbom, izgubio je posljednje četiri partije zaredom na kraju.
Zanimljiva je bila Petrosjanova reakcija posle meča. Za časopis “64” je izjavio da je u početku igrao dobro, ali da se onda dogodilo nešto neshvatljivo i da je počeo da igra loše. Po dolasku, žalio se da su ga pokušali zapaliti u njegovom hotelu, i da je Fišer organizovao eksploziju u holu, kako bi mu poljuljao živce. Suština njegovih govora i članaka bila je sledeća: ‘Fišer je prvi veliki profesionalac u šahu, a da bi postigao uspjeh, spreman je da pribjegne svim sredstvima.’ Bilo je očigledno da pokušava prebaciti krivicu na nekog drugog. Učinio je to tako vješto da, za razliku od Tajmanova, nije pretrpio nikakve posledice – vjerovatno zbog svoje političke spretnosti.
* 14 *
Opadanje se nastavlja
Kasno u jesen 1971. godine u Moskvi je održan međunarodni Aljehinov memorijalni turnir. On je pokazao da su sovjetski igrači još uvijek prilično jaki, ali je u isto vrijeme pokazao opadanje kvaliteta sovjetske škole. Pobjednici turnira – Štein i Karpov – dobili su po četiri partije, a sve ostale remizirali. Kako miroljubivo, i kakav nizak procenat rezultata! Dobio sam specijalnu nagradu za najveći broj pobjeda – šest – ali sam izgubio i šest partija i završio van liste nagrađenih. Igrao sam prilično dobro u kreativnom smislu, i pobjedio sam nekoliko odličnih partija, protiv Berna, Spaskog i Talja. Iako nisam bio najboljoj takmičarskoj formi, u cjelini sam bio zadovoljan svojom igrom.
Krajem godine otputovao sam na turnir u Hastings sa Karpovom. Bilo mi je teško igrati, i imao sam problema sa vremenom u svakoj partiji. Na startu sam opet izgubio od Andersona, ovom prilikom se nisam usudio ni ponuditi remi. Karpov je igrao sjajno, a u sredini turnira se činilo da se već osigurao prvo mjesto. U trenutku kada je, prema kraju turnira, on kao i obično počeo da remizira, ja sam pojačao tempo. Moja partija protiv njega u pretposlednjem kolu pokazala se odlučujućom. Ovu partiju sam dobio ubjedljivo, i prije poslednjeg kola sada bio pola poena ispred njega. Imao sam crne figure protiv Najdorfa, a on je bio bijeli protiv Marklanda. Nisam želio da rizikujem, pa je moja partija brzo završila remijem. Karpov je prekinuo partiju u nešto boljoj završnici. Osjetio sam koliko mi je važno da budem jedini pobjednik turnira. Sjetio sam se Petrosjana i Suetina, koji je pomogao Silvinu Garsiji da analizira njegovu partiju protiv mene u posljednjem kolu turnira u Havani 1969. godine.
(Nastaviće se)