
Autobiografija i partije
1978
Krajem godine ponovo sam igrao u Majorci, gde je sastav bio jači i ujednačeniji nego 1968. Nakon ispuštanja nekoliko čitavih poena ili pola poena tokom turnira, podijelio sam treće mjesto sa Hortom, iza pobjednika Larsena i Petrosjana. Istina, svjetski prvak Spaski je bio tek peti. Od partija odigranih u Majorci, jedina kojom sam mogao biti zadovoljan je pobjeda nad Mekingom s kojom sam već imao nerašćišćene račune. Dvije godine ranije, u Tunisu, doživio sam mučan poraz od ovog mladog igrača. Sada, služeći se svojom erudicijom i iskustvom, namamio sam Mekinga u njemu nepoznatu varijantu i pobijedio prvo borbu u otvaranju, a nakon kratkog otpora i u igri.
Meč ‘SSSR protiv Ostatka svijeta’, organizovana u Jugoslaviji u proljeće 1970. godine, bila je jedinstvena manifestacija u svjetskom šahu. Vojska sovjetskih šahista je ogromna i veoma jaka. Reprezentacija SSSR-a bi vjerovatno mogla odmjeriti snage sa reprezentacijom svijeta na čak pedesetak tabli, što pokazuju mečevi između Ruske Federacije i Mađarske, Ukrajine-Bugarske ili Bijelorusije-DDR, gdje pobjeđuju malo poznati majstori bez ikakvih međunarodnih titula protiv igrača svjetskog glasa. Jer kako da steknu ove međunarodne titule, kada su putovanja u inostranstvo ograničena, a samo šačica od ove ogromne vojske ima priliku i pravo da svoju šahovsku snagu demonstrira u inostranstvu?
Osim toga, ta skromna organizacija, Sportski komitet SSSR-a, organizuje trideset posto svih službenih putovanja sovjetskih građana u inostranstvo. U SSSR-u su obavljene pripreme za meč: postavljen je trening kamp i pozvani su najbolji treneri. Ali nije bilo harmonije među članovima tima. U stvari, bilo je upravo suprotno – sukob mišljenja, neslaganje i rasprave. Antagonizam između učesnika postao je posebno akutan kada je objavljen nalog odbora, nakon što ga je razradio sportski komitet posle konsultacija sa stručnjacima. Donje table u timu dobili su najstariji igrači. Smatram da su, u timu sa rezervama kao što su Štejn i Bronštajn, igrači mogli biti raspoređeni gotovo bilo kojim redoslijedom. Vjerovatno je sve, izuzev svjetskog šampiona, trebalo postaviti striktno po godinama, nakon što je to unaprijed objavljeno.
Ispostavilo se da je tim Ostatka svijeta bio jedinstveniji i harmoničniji od Sovjeta. Uz to, sjećam se kako su tokom igre neki sovjetski igrači šetali gore-dolje po bini, radujući se nesreći članova svog tima. Atmosfera u timu je bila nervozna i nije pogodovala ozbiljnoj igri. Možda sam iz tog razloga u svojim partijama protiv Portiša dozvolio sebi da otvorim sa 1. e4, i da sam u jednoj od partija zaboravio da odigram očigledan potez pješakom u otvaranju, i dozvolio razmjenu svog ‘španskog’ lovca za crnog daminog skakača. Do tog vremena Portiš se razvio u najjačeg igrača u istočnoj Evropi, što je njegov susret sa mnom dodatno potvrdio. Pobijedio je u našem pojedinačnom meču rezultatom 2,5—1,5, a usput rečeno, u poslednjem kolu je pristao na remi na poziciji u kojoj je imao kvaltitet više i gdje se savršeno nosio sa svojim problemom nedostatka vremena. Stekao sam utisak da se sažalio na mene i odlučio da se zadovolji minimalnom prednošću u našem meču. Sveukupno, meč je završen rezultatom 20,5-19,5 u korist sovjetskog tima. Impresionirala me Fišerova pobjeda nad Petrosjanom, Keresova pobjeda nad Ivkovom i Hortova pobjeda protiv Polugajevskog.
Odmah nakon meča održan je impresivan brzopotezni turnir sa honorarima za igrače i dobrim nagradama. Na turniru je bilo dvanaest igrača, a svi su se međusobno morali sastati dva puta. Održan je u Crnoj Gori, u gradu Herceg Novom. S obzirom na snagu učesnika, moglo bi se nazvati i nezvaničnim svjetskim brzopoteznim šampionatom. Turnir je osvojio Fišer sa sjajnim rezultatom 19 poena iz 22. partije. Drugi je bio Talj sa četiri i po poena zaostatka, a ja treći sa 14. Zatim su slijedili Petrosjan, Reševski, Bronštajn, Smislov, Ivkov, Matulović. . . .
(Nastaviće se)