Štefan Cvajg: Novela o šahu (20.nastavak)

Nameštao ih je tako žustro da mu je jedan pešak dva puta skliznuo na pod iz drhtavih prstiju; moja nelagodnost zbog njegovog neprirodnog uzbuđenja prerasla je u neku vrstu straha. Jer, ovog inače tihog i mirnog čoveka uhvatila ie vidna egzaltacija; usne su mu se češće trzale, a telo mu je drhtalo kao da ga trese iznenadna groznica.

»Ne!“ šaputao sam mu. ,,Nemojte sada! Ostavite, dosta je za danas! Biće vam suviše naporno!“

»Naporno! Ha!“ Nasmejao se glasno i pakosno. ,,Mogao sam odigrati osamnaest partija dok sam ovde dangubio! U ovom tempu, naporno mi je samo da ne zaspim! — No! Počinjite!“

Ove poslednje reči uputio je Čentoviću žestokim, gotovo grubim tonom. Ovaj ga pogleda mirno i odmereno, ali njegov skamenjeni pogled podsećao je na stisnutu pesnicu. Odjednom je između dva igrača zavladalo nešto novo, neka opasna napetost, neka strasna mržnja. To više nisu bila dva partnera koji jedan s drugim isprobavaju svoje šahovske moći, nego dva neprijatelja koji su se zakleli da će jedan drugog uništiti.

Čentović je dugo oklevao dok nije povukao prvi potez, i ja jasno osetih da okleva namerno. Obučeni taktičar očigledno je već otkrio da upravo svojom sporošću umara i iritira protivnika. I tako je pustio da prođu čitava četiri minuta dok nije napravio najjednostavniji mogući prvi potez, dok pešaka nije pomerio dva polja napred. Naš prijatelj smesta krete k njemu sa svojim pešakom, ali Čentović ponovo napravi jednu beskonačnu, gotovo nepodnošljivu pauzu; bilo je to kao kad se približava snažna munja i čoveku srce uzbuđeno udara u očekivanju groma, a grom nikako da udari. Čentović se nije pomerao. Razmišljao je mirno, sporo, pakosno sporo — osećao sam to sa sve većom izvesnošću; ali time mi je dao dovoljno vremena da posmatram doktora B.

Upravo je sručio u sebe treću čašu vode; setih se da mi je pričao o svojoj grozničavoj žeđi u ćeliji. Simptomi nenormalnog uzbuđenja jasno su se ocrtavali; video sam kako mu se čelo vlaži, a ožiljak na ruci crveni jače i ističe oštrije nego inače. Ali još se savladavao. Tek kad je kod četvrtog poteza Čentović ponovo počeo beskonačno da razmišlja, njega izdade strpljenje. Pa, igrajte već jednom!“

Čentović hladno podiže pogled. ,,Koliko znam, saglasili smo se da vreme za razmišljanje bude deset minuta. U principu ne prihvatam kraće vreme.“ Doktor B. se ugrize za usnu; primetio sam kako nemirno i sve nemirnije lupka petom po podu, pa ni sam nisam mogao da obuzdam nervozu zbog tegobnog predosećanja da se u njemu kuva nešto nerazumno. I zaista, u osmom potezu dođe do novog incidenta.

Doktor B., koji je sve više gubio strpljenje, nije više mogao da obuzda napetost; okretao se levo-desno i nesvesno počeo prstima da dobuje po stolu. Čentović još jednom podiže svoju tešku seljačku glavu. „Smem li da vas zamolim da ne dobujete? To mi smeta. Ne mogu da igram.“

»Ha!“ nasmeja se doktor B. kratko. ,,To se vidi.“ Čentovićevo čelo pocrvene. ,,Šta hoćete time da kažete?“ upita oštro i ljutito.

Doktor B. se još jednom kratko i pakosno nasmeja. »Ništa. Samo da ste očigledno vrlo nervozni.“ Čentović ćuteći pognu glavu. Tek posle sedam minuta načini sledeći potez; partija se vukla ubistvenim tempom. Čentović je nekako postajao sve ukočeniji, najzad je, pre nego što se odluči na potez, puštao da protekne sve vreme predviđeno za razmišljanje; ponašanje našeg prijatelja bilo je od intervala do intervala sve čudnije. Izgledalo je da više uopšte ne učestvuje u toj partiji, nego je zabavljen nečim sasvim drugim.

Prestao je da žustro hoda gore-dole i samo je nepokretno sedeo na svom mestu. Zureći ukočenim i gotovo ludim pogledom u prazno, bez prestanka je mrmljao nerazumljive reči; ili se izgubio u beskonačnim kombinacijama, ili je — a ja sam potajno u to sumnjao — izmišljao sasvim druge partije, jer svaki put kad bi Čentović najzad povukao potez, trebalo ga je trgnuti iz duhovne odsutnosti. A tad bi se za samo jedan minut opet uključio u situaciju; sve više me je potajno savladavala sumnja da je on, zapravo, u ovoj hladnoj formi ludila, koje je iznenada moglo grunuti u vidu bilo kakve agresije, odavno zaboravio i Čentovića, i sve nas.

I zaista, u dvadeset devetom potezu izbi kriza. Tek što je Čentović pomerio svoju figuru, doktor B. iznenada, i ne pogledavši kako treba tablu, gurnu svog lovca tri polja napred i viknu toliko glasno da se svi stresosmo: „Šah! Šah kralju!“

U očekivanju nekog posebnog poteza, mi smesta pogledasmo na tablu. Ali posle jednog minuta dogodi se nešto što niko od nas nije očekivao. Čentović sasvim, sasvim polako podiže glavu i — ranije to nikada nije činio —- pređe pogledom u krug po svima nama. Kao da je u nečemu beskrajno uživao; a onda se njegovim usnama postepeno raširi zadovoljan i nedvosmisleno zloban osmeh. Tek pošto se sit nauživao ovog svog, nama još nerazumljivog trijumfa, on nam s lažnom ljubaznošću reče: »Žalim — ali ja ne vidim nikakav šah. Vidi li možda neko od gospode šah mome kralju?“

Mi smo zurili u tablu, a onda uznemireno skretosmo pogled na doktora B. Čentovićev kralj — to je i dete moglo videti — bio je, u stvari, potpuno pokriven pionom u odnosu na lovca, dakle, nikakav šah kralju nije bio moguć.

Uznemirismo se. Da nije naš prijatelj u svojoj žustrini gurnuo neku figuru za jedno polje bliže ili za jedno dalje? Podstaknut našim ćutanjem, sada i doktor B. ukočeno pogleda u tablu i poče da muca: »Ali, kralj treba da je na f7… stoji pogrešno, sasvim pogrešno. Pogrešno ste vukli! Sve je pogrešno na ovoj tabli… pešak treba da bude na g5,a ne na g4… pa to je neka sasvim druga partija… To je…“

Odjednom zape. Snažno sam ga zgrabio za ruku ili sam ga, pre, toliko jako uštinuo da je i u svojoj grozničavoj pometnji morao osetiti moje prste. Okrenuo se i pogledao me kao mesečar. „Šta… šta hoćete?“ Rekoh samo: „Remember!“ i pređoh prstom preko ožiljka na njegovoj ruci.

On je instinktivno išao za mojim pokretom, staklenim očima gledao je brazdu, crvenu kao krv. Onda odjednom poče da drhti i neka jeza prože mu celo telo.

»Zaboga“, prošaputao je bledih usana. „Jesam li rekao ili uradio neku glupost… jesam li opet. . .?“

»Ne“, prošaptah tiho.

,,Ali morate smesta da prekinete partiju, krajnje je vreme. Setite se šta vam je kazao lekar!“

Doktor B. naglo ustade. ,,Molim za izvinjenje zbog moje glupe greške“, reče svojim starim, ljubaznim glasom i nakloni se Čentoviću.

,,To što sam kazao je, naravno, čista glupost. Ovo, dabome, ostaje vaša partija.“ Onda se okrete nama. ,,I gospodu moram da molim za izvinjenje. Ali ja sam vas unapred upozorio da cd mene ne očekujete suviše. Oprostite zbog bruke — danas sam se poslednji put iskušavao u šahu.“

Nakloni se i ode na onaj isti skroman i tajanstven način kao što se bio i pojavio. Jedino sam ja znao zašto ovaj čovek više ne sme da dotakne šahovsku tablu, dok se kod drugih, malo smetenih, zadržalo nejasno osećanje da su za dlaku izbegli nešto neprijatno i opasno. „Damned fool!“ razočarano je režao Mak Konor. Poslednji sa svoje stolice ustade Čentović i baci još jedan pogled na upola okončanu partiju. »Šteta“, reče velikodušno. ,,Napad uopšte nije bio rđavo postavljen. Za diletanta, taj gospodin je zapravo neobično darovit.“

Kraj