Viktor Korčnoj-Šah je moj život (17.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

Novi šahovski horizonti otvorili su se preda mnom. Neće biti neprimjereno pomenuti da sam ubrzo nakon prvenstva, na inicijativu Sportskog komiteta, dobio dvosoban stan. Do tada sam imao 20 kvadratnih metara u stanu u kojem je živjelo nekoliko porodica, koje su dijelile zajedničku kuhinju, WC i kupatilo, dok sam sada imao 27 kvadrata u samostalnom stanu. Prilikom preseljenja ljudi iz slabijih stanova u bolje, prema standardu površina stana treba da bude 9 kvadratnih metara po osobi, tako da su mojih 27 kvadrata tačno ono na šta sam imao pravo. Ali nisu sve porodice određene za preseljenje, samo one kojima je najpotrebnije. Tako u Lenjingradu „potrebnima“ se smatraju porodice koje imaju manje od 4 kvadrata po osobi. A da nisam postao šampion, morao bih dugo, dugo čekati na poboljšane uslove.

U maju sam igrao na internacionalnom turniru u Moskvi sa dvanaest igrača. Na kratkom turniru nisam uspio da se razmahnem, i sa 8 poena iz 11 partija zauzeo sam treće mjesto, pola poena iza Smislova i Holmova. Tokom ljeta poslan sam na internacionalni turnir u Buenos Aires, posvećen 150. godišnjici Argentine, na kojem je učestvovalo šesnaest velemajstora. Reševski je igrao odlično, preuzeo je vođstvo i značajno pretekao svoje rivale. Pred kraj je malo usporio tempo, i uspio sam ga dostići.

Tamo, sjećam se, bio je moj prvi susret sa Fišerom. U toj partiji stekao je blagu pozicionu prednost, a uz to, moja situacija sa satom nije bila baš povoljna. Možda je mislio da sam jedini koji može stići Reševskog, koji je igrao tako sjajno, pa zato nije bio voljan da pokuša da me pobijedi (ali da dopunim, ovo je bio jedini slab turnir u Fišerovoj internacionalnoj karijeri i vjerovatnije je da to objašnjava njegovu igru- urednik).

Posle tog turnira, nekoliko velemajstora je obišlo provincije Argentine, igrajući na dva manja turnira. U Santa Feu, pobjednik je bio Tajmanov, ispred Saboa, Gligorića i mene. Na turniru u Kordobi, gdje su ostala samo dva velemajstora, završio sam ispred Tajmanova za pola poena.

U jesen 1960. prvi put sam igrao za sovjetski tim na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Igrajući na četvrtoj tabli, postigao sam prilično dobar rezultat i nisam izgubio ni jednu partiju. Istina je da sam morao izvesti manje čudo da bih to postigao. Uspio sam spasiti prekinutu partiju u završnici gdje sam imao čitavog skakača manje protiv Borje, igrača sa Filipina! Ipak, takvi slučajevi nisu bili rijetki u mojim partijama. Na primjer, na turniru IBM 1976, uspio sam remizirati protiv Faraga, opet sa čitavim skakačem manje. I 1956. u Upsali protiv Alstera, imao sam sreće da spasim završnicu kada sam imao lovca manje. Očigledno je sve pitanje optimizma. Ako igrač vjeruje u čuda, ponekad ih može izvesti.

Na samom kraju godine, dogodio se još jedan zanimljiv događaj. Mečevi na 40 tabli između Moskve i Lenjingrada tada su se održavali otprilike svake dvije godine. 1958. igrao sam protiv Bronštajna. Kao bijeli i crni imao sam Francusku odbranu, i s poteškoćama sam uspio da remiziram u obe partije. 1960. sreo sam velikog Botvinika, koji je već tada rijetko izlazio na scenu. Zbog njegovih časnih godina (49 godina!? – urednik), i njegove dobro poznate nezavisnosti mišljenja, šahisti su ga već nazivali Patrijarhom. Usput, uspio sam ga pobijediti 1,5-0,5, a Lenjingradska ekipa takođe je pobjedila meč za jedan poen sa rezultatom 40,5-39,5. Tada su se Botvinik i Talj pripremali za svoj revanš meč, i moji uspjesi u 1960. godini bili su visoko vrednovani sa njihove strane. Svako od njih, preko treće osobe, pozvao me da mu pomognem u pripremama. Ali ostao sam vjeran sebi i odbio obe ponude. Možda sam pogriješio što sam to uradio. Na kraju krajeva, bilo je mnogo toga što sam mogao naučiti, posebno od Botvinika – putem ‘razmjene iskustava’. Određeni igrači, radeći kao treneri, vješto su uspjeli obogatiti svoje znanje za budućnost. Ali ja sam bio mišljenja da, budući da sam i sam namjeravao da se borim za svjetskog šampiona, da ne bih trebao glumiti ulogu trenera.

(Nastaviće se)