Viktor Korčnoj-Šah je moj život (16.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

U martu sam učestvovao u meču Lenjingrad-Budimpešta u Mađarskoj. Sa šahovske tačke gledišta, meč se nije pokazao posebno interesantnim za mene. Igrao sam protiv Barce i pobijedio rezultatom 2,5-1,5. Ali se sjećam diskusije sa našim kapitenom tima, Bondarevskim. Neposredno pred meč, Mađari su predložili da odigramo četiri kola. Bondarevski je insistirao na dva kola, i o tom pitanju smo raspravljali na sastanku tima. Rekao sam da, pošto smo jača strana, trebali bismo prihvatiti uslove koje su predložili naši protivnici. Takođe, nije bilo teško razumjeti stav Bondarevskog: između redova se impliciralo da, pošto smo politički jači, Mađari treba da prihvate naše uslove. I pored moje mladosti, uživao sam priličan  autoritet među članovima Lenjingradskog tima, i moj predlog je prihvaćen. Tok meča je kasnije neočekivano potvrdio da sam bio u pravu. Prvog dana naš tim je doživio poraz, ali smo drugog dana nekako uspjeli da se revanširamo, dok smo tek trećeg i četvrtog dana stekli prednost u poenima.

I u nekim prilikama kasnije opet sam se našao u raspravi protiv Bondarevskog, suprotstavljajući se njegovom pro-sovjetskom stavu svojim logičkim razmišljanjem.

* 7 *

Moj prvi značajan uspjeh

Prvi dio 1959. godine nije najavljivao ozbiljnije kvalitativno poboljšanje moje igre. U meču sa Mađarima igrao sam prilično nezapaženo, a na Prvenstvu timova SSSR-a, pod pokroviteljstvom ‘SSSR Narodne Spartakijade’, opet se nisam posebno istakao. Ali u drugoj polovini godine bio sam energičniji. U septembru sam osvojio mali turnir u Poljskoj, u Krakovu. Još jače sam igrao na uobičajenom (iako je to bio poslednji u mom životu) polufinalu Prvenstva SSSR-a u Čeljabinsku. Prošao sam kroz turnir bez ijednog poraza, pobjedio nekoliko odličnih partija, i zauzeo prvo mjesto bez konkurencije.

Moja igra u polufinalu bila je nedvosmislen pokazatelj moje dobre forme pred sledeće prvenstvo zemlje. 27. finale održano je u Lenjingradu početkom 1960. godine. Moji životni uslovi bili su tada loši: živio sam sa suprugom i malim djetetom u dvije male sobe komunalnog stana. Zato sam zatražio sobu u hotelu, gdje sam proveo veći dio turnira.

Počeo sam loše  porazom od Lutikova i remijem sa Tajmanovom. Ali onda sam počeo pobjeđivati partiju za partijom. Nisam mogao pogriješiti: pobjeđivao sam u svakoj vrsti pozicija – složenih i jednostavnih iz dobrih i loših pozicija. Ako bih ponekad pogriješio u kombinaciji, moj protivnik to ne bi primijetio. To se desilo, na primjer, u mojoj partiji sa Nei-jom. U teškim pozicijama, uporno se braneći, spašavao sam i čak dobijao partije, kao što se dogodilo protiv Šamkoviča. Osim toga, pobjedio sam niz odličnih partija, na koje sam ponosan i danas, protiv Saharova, Smislova i Polugajevskog. Napredovao sam samouvjereno, dok me moji rivali – Geler i Petrosjan – očigledno nisu mogli dotići. Ali odjednom sam posrnuo. Četiri kola prije kraja, igrajući protiv Bagirova, dotaknuo sam pogrešnu figuru. Moj protivnik je upravo uzeo jednog od mojih topova, i razmatrao sam svoj odgovor. ‘Prvo’, pomislio sam, ‘uzeću njegovog topa svojim lovcem, a u sledećem potezu pomjeriću drugog lovca.’ Dva lovca stajala su jedan pored drugog, i uzeo sam pogrešnog, onog koji nije napadao ništa. Bez da sam završio potez, napustio sam salu, ostavljajući hiljadu navijača, koji su napeto pratili moju partiju, u stanju zbunjenosti, koje se uskoro pretvorilo u tugu. Šta da kažem? Sjećam se da sam taj dan bio nervozan: dijete mi je bilo bolesno, i pomagao sam supruzi da brine o njemu.
Takođe se sjećam kako sam, sjedeći na bini, bio ljut vidjevši kako dva prijatelja – Geler i Gufeljd – igraju partiju koja je unapred dogovorena: Gufeljd je potpuno bezobzirno gubio partiju. To možda može biti objašnjeno, ali svakako ne i oprošteno.

Imao sam još tri partije – protiv Krogiusa, Gelera i Suetina. Nakon strašnog udarca koji sam doživio, i nakon neprospavane noći, moje raspoloženje bilo je agresivno kao nikada prije. U očajnoj borbi, u kojoj sam jedva izbjegao poraz, savladao sam Krogiusa. Prije moje partije s Gelerom, on je bio ispred mene za pola poena. Igrao sam veoma oštro crnim figurama, i u jednom trenutku moj protivnik je imao bolju poziciju, ali je igrao samo na remi, i koristeći njegovu nesigurnu igru, pobijedio sam. Ovo je jedna od najnezaboravnijih partija u mom životu, i nije bilo slučajno što sam je komentarisao za Keenovu knjigu „Učite od velemajstora“ (Batsford). Prije posljednjeg kola sam vodio pola poena ispred Petrosjana, koji je imao bijele figure protiv Krogiusa, a Geler crne protiv Bronštajna. Uskoro nakon početka kola shvatio sam da loše stojim, i ponudio Suetinu remi. On je odbio, a zatim, pred mojim očima, otišao da se posavjetuje s Gelerom i Petrosjanom. Kako je kasnije otkriveno, Petrosjan mu je rekao da prihvati remi, dok je Geler rekao: „Igraj dalje, pobijedićeš ga!“ U daljem toku partije, u vremenskoj oskudici koja je bila još teža za mene, sreća mi se osmjehnula. Osvojio sam pješaka, a zatim pobjedio partiju, postavši tako prvi put u životu prvak SSSR-a. Geler i Petrosjan, koji su obojica pobijedili u svojim partijama, završili su pola poena iza mene.

Prošlo je četrnaest godina. Budući da sam bio u dobrim odnosima sa velemajstorom Bronštajnom, pozvao sam ga na sedmodnevnu trening sesiju u pripremi za moj meč sa Karpovom. Jednog dana, tokom prijateljskog razgovora, počeo je da se prisjeća: ‘Sjećaš li se kako sam tog februarskog dana 1960. godine „bacio“ svoju partiju protiv Gelera? Zašto sam to učinio? Pa, tokom partije odjednom sam vidio koliko bezobzirno i grubo Krogius gubi protiv Petrosjana. Nisam mogao ostaviti Petrosjana kao jedinog pobjednika prvenstva. U odličnoj poziciji pogrešno sam žrtvovao figuru, i uskoro sam se predao.’ ‘Ali šta je sa mnom? Na taj način si mene takođe izdao!’ uzviknuo sam. ‘Bio si u slabijoj poziciji, mislio sam da gubiš, i nisam mogao ostaviti Petrosjana kao jedinog pobjednika’, ponovio je Bronštajn.

Nakon čitanja ovog dijaloga, čitalac će shvatiti da postati prvak šaha SSSR-a „pošteno“ znači napraviti veliki podvig. Međutim, ništa nije iznenađujuće u vezi s tim. U profesionalnom svijetu šaha unutar Sovjetskog Saveza, najviši položaji vode do ogromnih privilegija, i borba za te položaje nužno uključuje sredstva koja nisu čisto vezana za šah. Petrosjan je možda to shvatio prije ostalih.

Moj uspjeh je prepoznat u pravoj vrijednosti. Podigao me u prvi red najjačih velemajstora u zemlji.

(Nastaviće se)