Štefan Cvajg: Novela o šahu (18.nastavak)

Mora da smo pričali gotovo dva časa — doktor B. bio je mnogo opširniji nego ja sada. Srdačno mu zahvalih i oprostih se. Ali, još pre nego što sam sišao s palube, on me stiže i dodade nervozno, čak malo mucavo: „Još nešto! Molim vas, obavestite gospodu unapred, da ja ne bih naknadno ispao neljubazan; igraću samo jednu partiju… to treba da bude samo crta ispod jednog starog računa — konačni završetak, a ne novi početak… Ne želim da ponovo padnem u tu pomamnu groznicu koje mogu da se sećam samo s jezom… a inače… doktor me je onda upozorio… izričito upozorio. Svakome ko je bio žrtva neke manije zauvek preti opasnost; sa ovom, makar i isceljenom, zatrovanošću šahom bolje da čovek ne prilazi šahovskoj tabli… Vi ćete razumeti — samo ta probna partija za moju dušu, i više ništa.“

Sledećeg dana tačno u dogovoreni čas okupili smo se u salonu za pušače. Naš krug uvećao se za još dva ljubitelja kraljevske umetnosti, dva brodska oficira koji su uzeli slobodno popodne da bi mogli prisustvovati turniru. Ni Čentović nas nije pustio da ga čekamo kao prethodnog dana, i tako je posle obaveznog biranja boja počela ta znamenita partija jednog homo obscurissimusa protiv čuvenog svetskog prvaka.

Žao mi je što smo je gledali samo mi, potpuno nekompetentni posmatrači, i što je njen razvoj izgubljen za anale šahovske nauke, isto onako kao Betovenove klavirske improvizacije za muziku. Mi smo, doduše, sledećeg popodneva pokušali da rekonstruišemo partiju po sećanju, ali uzalud; verovatno smo svi za vreme igre i suviše pasionirano posmatrali dva igrača umesto tok igre. Jer, duhovna suprotnost u habitusu dvojice partnera postajala je fizički sve plastičnija što je partija dalje tekla.

Čentović, rutiner, sve vreme je bio nepomičan kao stena, očiju strogo i ukočeno pognutih ka šahovskoj tabli; izgledalo je da je razmišljanje za njega pravi fizički napor koji sve njegove organe tera na krajnju koncentraciju. Za razliku od njega, doktor B. se kretao savršeno slobodno i hladnokrvno. Kao pravi diletant u najlepšem smislu reči, kome uživanje u igri pričinjava samo igra, ,,diletto“, bio je potpuno opušten, za vreme prvih pauza je pričao s nama i objašnjavao nam, lakom rukom palio cigaretu i kad bi došao red na njega, jedan minut bi pribrano posmatrao tablu. Svaki put je izgledalo kao da je znao koji će potez povući protivnik.

Obavezni potezi pri otvaranju povučeni su prilično brzo. Neki određeniji plan počeo je da se razvija tek u sedmom ili osmom potezu. Čentovićeve pauze za razmišljanje bile su sve duže; po tome smo osetili da je prava borba za prednost započela. Ali, istini za volju, postepeni razvoj situacije, kao u svakoj pravoj turnirskoj partiji, predstavljao je za nas, laike, prilično razočaranje. Jer, što su se više figure preplitale u čudnovati ornament, utoliko smo manje mi bili u stanju da proniknemo u pravo stanje.

Nismo mogli da razaberemo kakve namere ima jedan, a kakve drugi protivnik i koji od njih dvojice, u stvari, ima prednost. Videli smo samo da se pojedinačne figure pomeraju kao neke poluge koje treba da razbiju neprijateljski front, ali nismo bili u stanju da u tom pomeranju otkrijemo neku strategiju, jer je svaki potez ovih superiornih igrača podrazumevao nekoliko narednih. Postepeno je počeo da nas slama i umor, za koji su uglavnom bile krive Čentovićeve beskonačne pauze za razmišljanje; i našeg prijatelja su one vidno nervirale. Primetio sam, uznemiren, da se, što se partija više oduživala, sve nemirnije vrpolji na svojoj stolici, čas pali jednu cigaretu za drugom, čas uzima olovku da nešto zabeleži. A potom, opet, naručuje mineralnu vodu i ispija čašu za čašom; bilo je očigledno da kombinuje neuporedivo brže nego Čentović.

(Nastaviće se)