
Možda me je proglasio za neuračunljivog, možda je Gestapo u međuvremenu prestao da se zanima za mene, jer Hitler je bio zauzeo Češku i time je za njega slučaj Austrije bio okončan. Tako je trebalo samo da potpišem obavezu da ću u roku od četrnaest dana napustiti našu domovinu; ti dani bili su ispunjeni hiljadama formalnosti koje nekadašnji građanin sveta danas mora srediti da bi mogao da izađe iz zemlje — vojni dokumenti, policija, porez, pasoš, viza, zdravstveno uverenje — da nisam imao vremena da mnogo razmišljam o onome što sam proživeo.
U našem mozgu očigledno deluju neke tajne sile koje sve regulišu i same isključuju ono što za dušu može predstavljati teret i opasnost; jer, kad god bih hteo da se u mislima vratim na doba svog zatočeništva, u mome mozgu bi se, da tako kažem, gasila svetlost; tek kasnije, pošto su protekle nedelje i nedelje, zapravo tek ovde, na brodu, ponovo sam smogao hrabrosti da obnovim u sećanju sve ono što je bilo.
I eto, sada ćete shvatiti zašto sam se prema vašim prijateljima poneo tako neprilično i verovatno nerazumljivo. Ta, ja sam sasvim slučajno ušetao u pušački salon; kad sam video vaše prijatelje kako sede za šahovskom tablom, nisam mogao da se pomerim od iznenađenja i užasa. Jer, potpuno sam bio zaboravio da se šah može igrati na pravoj šahovskoj tabli i s pravim figurama, zaboravio sam da su u toj igri fizički sučeljena dva sasvim različita čoveka.
Zaista mi je bilo potrebno nekoliko trenutaka da se setim da je to što se igra za tim stolom u osnovi ista ona igra u kojoj sam se ja, onako izgubljen, mesecima oprobavao protiv samog sebe. Šifre kojima sam se pomagao tokom svojih užasnih vežbi bile su ipak samo zamena i simbol za ove koštane figure; moje iznenađenje što se figure kreću po tabli isto kao u polju moje fantazije moglo bi se možda uporediti sa iznenađenjem jednog astronoma koji je kopmlikovanim računskim operacijama izračunao da negde postoji neka nova planeta, a onda je na nebu stvarno ugledao kao belu, jasnu, istinsku zvezdu.
Kao namagnetisan zurio sam u tablu i video na njoj moje dijagrame — konja, lovca, kralja, kraljicu i pešake kao realne drvene figure; da bih shvatio kako stoje stvari u toj partiji, morao sam je mimo svoje svesne volje najpre prebaciti iz mog apstraktnog sveta cifara u svet figura koje se kreću.
Postepeno me je savladala radoznalost — hteo sam da vidim kako se odvija istinska igra između dva partnera. I onda se desila ona neprijatnost da sam se, zaboravivši svaku učtivost, umešao u vašu partiju. Ali onaj pogrešan potez vašeg prijatelja pogodio me je kao ubod u srce. Zaustavio sam ga sasvim instinktivno, gonjen impulsom kao kad bez razmišljanja hvatamo dete koje se nagnulo preko gelendera. Tek kasnije sam shvatio koliko sam se ogrešio što sam se onako grubo i neučtivo nametnuo.“
Ja požurih da uverim doktora B. koliko nam je svima milo što smo ga zahvaljujući tom slučaju upoznali i rekoh da će za mene, posle svega što mi je poverio, biti dvostruko zanimljivo da ga gledam na improvizovanom turniru. Doktor B. načini jedan nemiran pokret. »Ne, zaista ne treba mnogo da očekujete. To za mene treba da bude samo proba… provera da li… da li sam uopšte u stanju da odigram normalnu partiju šaha, partiju na istinskoj šahovskoj tabli, sa istinskim figurama, s partnerom od krvi i mesa… Jer, ja se sve više pitam jesu li one stotine, a možda i hiljade partija koje sam odigrao odista bile partije po svim šahovskim pravilima ili samo neka vrsta šahovske opsene, šahovske groznice, grozničave igre u kojoj se. kao u snu, preskaču međufaze. Nadam se da ne mislite da uobražavam kako sam u stanju da se suprotstavim jednom majstoru šaha, i to prvom u svetu. Mene tera jedino posthumna radoznalost, želja da ustanovim da li me je tamo, u ćeliji, zaista još uvek držao šeh, ili je to već bilo ludilo, jesam li se tada još nalazio na samoj ivici opasne litice, ili sam već bio s one strane — to, jedino to.“
U tom trenutku s drugog kraja broda odjeknu gong, poziv na večeru.
(Nastaviće se)