
Autobiografija i partije
1978
Pitao sam Bronštajna za savjet šta da igram i kako. On je odgovorio: ‘Možete igrati šta želite, ali za ovu partiju ćete biti odgovorni svim igračima na turniru. Nemate pravo da je izgubite.’ Imao sam crne figure, a partija je završila remijem. Usput, u ovoj partiji sam primijetio stereotipan način na koji je Talj vodio svoj napad. Međutim, Talj je osvojio ovaj turnir, a pobjednik se nikada ne kritikuje! Jedanaest godina kasnije iznio sam svoje stavove u štampi, ističući, protiv mišljenja velike većine, stereotipnu prirodu Taljeve igre.
U svojoj knjizi “Život i partije Mihaila Talja, objavljenoj 1976. od R.H.M.-a, Talj se prisjeća ovog incidenta, i sa određenom količinom ponosa ističe da je sam svjetski prvak Petrosjan istupio u njegovu odbranu. Tačno je da se u nedjeljniku “64” pojavio oštar anonimni članak koji je branio Talja. Zanimljivo je nagađati kako je Talj saznao ime autora!
Igrao sam na finalnom turniru prvenstva SSSR-a 1957 slabo, i podijelio sedmo mjesto sa Petrosjanom. Ali sve u svemu to nije bila loša godina za mene. Igrao sam prilično uspješno, gomilajući iskustvo za ozbiljnije borbe u budućnosti. Na prvenstvu Lenjingrada podijelio sam prvo mjesto sa Furmanom. Sjećam se da sam ovaj turnir izabrao da eksperimentišem. Da bih promjenio svoj repertoar otvaranja, igrao sam isključivo 1. e4.
Zatim sam uspješno igrao u meču SSSR – Jugoslavija, gdje sam napravio najbolji individualni rezultat i tako se rehabilitovao nakon svog neuspjeha u prethodnom meču, i donekle opravdao moje hvalisavo saopštenje godinu dana ranije. Jugosloveni su, mora se reći, bili u posjeti SSSR-u po prvi put. Žalili su se da u Lenjingradu ima ‘bijelih noći i crnih dana’. U stvari, oni nisu bili u stanju da se naviknu na uslugu u našoj zemlji, čiji standard je i danas mnogo niži nego što je uobičajeno u Evropi i Americi. Individualna gostoljubivost domaćina nije mogla da nadoknadi ovu službenu uslugu. Zapanjeni Jugosloveni su izgubili ovaj meč sa razlikom u poenima koja je bila porazna.
Nakon toga, igrao sam za SSSR u finalnom krugu Evropskog timskog prvenstva u Beču. Igrao sam na osmoj tabli, istina je, ali s druge strane osvojio sam 5,5 od 6, i postigao najbolji individualni rezultat. Krajem godine ponovo sam igrao u polufinalu prvenstva SSSR-a – u Sverdlovsku. Ovdje sam bez većih poteškoća osvojio prvo mjesto, pobijedivši svoje glavne rivale – Averbaha, Gurgenidzea, Simagina i Lutikova. Prirodno, sada sam bio smatran jednim od favorita za predstojeće 25. prvenstvo SSSR-a, koje je takođe bilo kvalifikacioni turnir za Međuzonski turnir. Ali ispalo je loše za mene. Tokom turnira sam se razbolio i završio u bolnici.
Veći dio turnira morao sam da igram nakon što sam direktno stigao iz bolnice na partiju. U bolnici je hrana bila loša, i nije bilo mogućnosti da se pripremim za sledeću partiju. Kao rezultat toga, igrao sam veoma slabo. Jedina utjeha bila je što sam pobijedio Talja, koji je ponovo postao prvak SSSR-a. U ovom napetom susretu, uspio sam kao crni da izdržim Taljev napad. Partija je već izgledala remi kada je Talj, u maloj oskudici sa vremenom, pokušao kombinaciju sa žrtvom dame, koja je naišla na jednostavno opovrgavanje.
Početkom 1958. godine dogodio se važan događaj u mom životu – oženio sam se. Upoznao sam svoju buduću ženu u Gagri, na Crnom moru, kada sam se tamo odmarao tokom priprema za polufinale u
Sverdlovsku. Moja supruga je rođena u Tbilisiju, gdje su bili svi njeni rođaci, ali tada je živjela u Moskvi, i ubrzo nakon našeg vjenčanja odveo sam je u Lenjingrad. Moja supruga je voljela Moskvu, i nekoliko puta je predlagala da se vratimo tamo. Moji prijatelji takođe često su to sugerisali. Zašto? ‘Pa, Moskva je glavni grad! Vi može bolje živjeti u Moskvi!’
Ali ostao sam vjeran gradu u kojem sam rođen i odrastao. Na sve pokušaje da me ubijede, odgovarao sam im da oni, savjetnici, nisu vidjeli Pariz ili Njujork, koji su vjerovatno još bolji. Zašto se onda mučiti da se selimo zbog sitnica? Tada, u tom trenutku, nisam pomislio da ću biti tako doslijedan – ali više o tome kasnije…
(Nastaviće se)