Viktor Korčnoj-Šah je moj život (12.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

Putovanje u inostranstvo tako postaje događaj od izuzetne važnosti i vrijednosti. Ako se glavni stručnjak, koji je nominovan za posjetu stranoj zemlji, iznenada zadrži kod kuće, nema dobrog razloga osim toga što je njegovo putovanje otkazano. To znači da je postao osoba kojoj je zabranjeno putovanje. Razlozi za to, naravno, nisu navedeni, ali prije ili kasnije će izaći na vidjelo. Moguće je da postoji rođak u inostranstvu (tako Holmov nikada nije igrao na turnirima u kapitalističkim zemljama), „nemoralno“ ponašanje, poput čestih bračnih promjena (na primer, Talj između 1968. i 1972. godine), neoprezne političke izjave (Spaski, nakon meča sa Fišerom), opomene za loše ponašanje u inostranstvu (Korčnoj, 1962-65). Međutim, čini mi se da idem predaleko unapred…

Odigrali smo preliminarno kvalifikaciono kolo Evropskog ekipnog prvenstva protiv Poljske u Lodzu 1955. godine. Sjećam se jednog posebnog događaja koji je bio prilično neprijatan za mene. Bilo je jasno da ćemo dobiti meč velikom razlikom, nešto poput 17-3. Prvog dana pobjedio sam kao bijeli protiv Dode, ali u drugom kolu, igrajući protiv majstora Branickog, nisam uspio da steknem prednost. Obojica smo potrošili vrijeme, a zatim su naše zastavice pale istovremeno. Nije bilo jasno koliko je poteza odigrano, jer smo nekoliko puta ponovili poziciju. Ako je ponovljena četiri puta, onda je partija remi, ako samo tri puta, onda je bijeli izgubio na vrijeme. Vođa naše delegacije, Abramov, prilično taktična osoba, predložio je da pristanem na remi, ali, u žaru borbe, bio sam tvrdoglav. Kao mlad čovjek, jedva da sam bio svjestan političkih nijansi i, podsvjesno, slijedio sam stav da smo jači ne samo u šahovskom smislu, već i da smo Velika sila, i zato mi, što znači ja, imamo pravo da odlučimo u svoju korist! I tako sam dobio što sam želio, i dobio poen. Kada se sada sjetim  ovog incidenta, osjećam se posramljeno.

Usput, devetnaest godina kasnije, Talj je snažno protestovao, opet u spornoj situaciji, kada je, već predao partiju, uspio da natjera turnirski odbor da prebroji odigrane poteze i utvrdi da je njegov protivnik već prethodno izgubio na vrijeme. Ovo se takođe dogodilo u Poljskoj protiv poljskog šahiste.

Nas trojica smo krenuli  u decembru 1955. na Novogodišnji turnir u Hastingsu. Tajmanov i ja imali smo pratnju koja je bila uz nas, neka osoba po imenu Zajcev, čija je glavna funkcija bila da nas nadgleda. Istina, stvari su mogle biti gore: kasnije je Zajcev postao dio diplomatskog osoblja u SAD i, igrajući u državi Virginia, čak je dostigao normu za američkog majstora.

Turnir je protekao bez većih teškoća za mene. Pobjedio sam nekoliko dobrih partija, uključujući jednu protiv Ivkova, koji je tada već bio poznati velemajstor. U odlučujućoj partiji protiv mog glavnog rivala Olafssona, odigrao sam remi crnim figurama, i kao rezultat podijelio prvo mjesto s njim. Tajmanov je završio na četvrtom mjestu, izvan liste nagrađenih. Interesantno je primjetiti koliko su skromne bile nagrade tada. Na turnirima su često bile tri nagrade, od 60, 40 i 20 funti!

Sjećam se i jedne epizode iz moje partije s Tajmanovom. Prilično se plašio mene i, pošto sam imao bijele figure, nagovorio me da ‘pripremimo’ partiju. Ispostavilo se da je partija bila prilično brilijantna. Kasnije, u svojoj knjizi “Šahovski susreti”, bio je oduševljen kako smo briljantno odigrali – ali ustvari je čitava partija bila unapred osmišljena!

(Nastaviće se)