Štefan Cvajg: Novela o šahu (15.nastavak)

Ali ono najopasnije u mom komplikovanom eksperimentu nije bilo čak ni to što sam se ja sam cepao; nego što sam, izmišljajući samostalno sve te partije, odjednom izgubio tlo pod nogama i počeo da lebdim. Ponavljanje partija, kojim sam se bavio i prethodnih nedelja, nije, u krajnjoj liniji, bilo ništa drugo do reproduktivna delatnost, čista rekapitulacija date materije, te zato nije iziskivalo ništa veći napor nego učenje pesama napamet ili memorisanje zakonskih paragrafa; to je bila ograničena, disciplinovana delatnost i zato izvanredan exercitium mentale?

Moje dve prepodnevne i dve podnevne partije predstavljale su zadatak koji sam obavljao bez ikakvog uzbuđivanja; one su mi zamenjivale normalan posao; a osim toga, kad bih se tokom neke partije zbunio ili ne bih znao šta dalje, uvek sam mogao da potražim rešenje u knjizi. Ova delatnost je za moje uzdrmane nerve bila tako lekovita samo zato što ponavljanje tuđih partija nije uvodilo u igru menc samog; bilo mi je svejedno ko će pobediti, crni ili beli, jer tu su se za šampionsku palmovu grančicu ipak borili Aljehin i Bogoljubov, dok su cela moja ličnost, moj razum, moja duša uživali u peripetijama i lepoti igre samo kao posmatrači, kao znalci.

Ali od trenutka kad sam pokušao da igram sam protiv sebe, počeo sam sam sebe nesvesno da izazivam. Svako moje ja, i crno i belo, moralo se takmičiti jedno protiv drugog i svako je bilo tašto za sebe, svako nestrpljivo da pobedi, da dobije partiju; posle svakog poteza moje crno ja grozničavo je čekalo šta će učiniti ono belo. Dok je jedno moje ja trijumfovalo kad ono drugo napravi grešku, drugo je u istom trenutku besnelo zbog sopstvene nespretnosti. Sve to izgleda besmisleno i odista takva nametnuta šizofrenija, takvo cepanje svesti praćeno opasnim uzbudenjem bilo bi nezamislivo kod normalnog čoveka u normalnom stanju.

Ali nemojte zaboraviti da sam ja bio nasilno istrgnut iz normalnog života, da sam bio zatočenik, nevino zatvoren, mesecima rafinirano mučen usamljenošću, da sam bio čovek koji odavno traži da na nečemu iskali svoj nagomilani guev. I pošto nisam imao ništa osim ove besmislene igre protiv sebe samog, moj bes, moja želja za osvetom fanatično su se sručili u nju. Nešto u meni htelo je da dokaže da je u pravu, ali moglo je da se bori samo protiv mog drugog ja; tako me je tokom igre hvatalo gotovo manično uzbuđenje.

Na početku sam još razmišljao mirno i trezveno, između dve partije ubacivao sam pauze da bih se oporavio od napora; ali, malo-pomalo, moji prenadraženi nervi više mi nisu davali da čekam. Tek što bi moje belo ja načinilo jedan potez, moje crno ja bi grozničavo krenulo u napad; tek što bi se završila jedna partija, ja bih sebe terao na drugu, jer svaki put bi jedno od moja dva ja bilo pobeđeno i tražilo revanš. Nikada neću moći ni približno da vam kažem koliko sam partija tih poslednjih meseci odigrao u svojoj ćeliji protiv samog sebe, vođen tom suludom nezasitošću — možda hiljadu, možda više. Bila je to opsednutost od koje nisam mogao da se odbranim; od jutra do večeri nisam mislio ni na šta drugo nego na lovce i pešake, topove i kraljeve, na a i b i c, na mat i rokadu — sve što sam imao u sebi, sve moje misli i sva osećanja vukli su me samo u karirani kvadrat.

Radost u igri pretvorila se u pomamu, pomama u prisilu, u maniju, u frenetični bes koji više nije vladao samo mojom javom, nego je postepeno prodirao i u moj san. Mogao sam da razmišljam samo o šahu, samo o kretanju šahovskih figura, o šahovskim problemima; ponekad sam se budio vlažnog čela i shvatao da sam nesvesno nastavio da igram čak i u snu, a kada bih sanjao ljude, oni su se kretali isključivo kao lovci i topovi, ili u skokovima napred i natrag, kao konji. Pa i kad bi me pozvali na saslušanje, nisam više bio u stanju da koncizno mislim na svoju odgovornost; imao sam osećanje da sam se na poslednjem ispitivanju izražavao prilično smušeno, jer su me moji ispitivači povremeno začuđeno gledali.

A, u stvari, dok su oni postavljali pitanja i savetovali se, ja sam u svojoj nesrećnoj žudnji čekao samo da me vrate u moju ćeliju, kako bih mogao da nastavim svoju igru, svoju suludu igru, da započnem novu partiju, i opet novu, i još jednom novu. Svako prekidanje me je ometalo; čak i onih četvrt časa dok je stražar spremao moju zatvorsku ćeliju, ona dva minuta dok mi je unosio jelo, mučili su moje grozničavo nestrpljenje; ponekad bi zdela sa jelom do večeri ostajala nedirnuta, jer bih ja u igri zaboravio da jedem.

Moje telo osećalo je samo užasnu žeđ; mora da me je već hvatala groznica od neprestanog razmišljanja i povlačenja poteza; u dva cuga praznio sam bocu i maltretirao stražara da mi donese još, a ipak mi je u sledećem trenutku jezik opet bio suv. Najzad se moje uzbuđenje za vreme igre — a ja sam po ceo dan samo igrao i igrao — toliko pojačalo da više uopšte nisam bio kadar da mirno sedim; razmišljajući o potezima, neprestano sam hodao gore-dole, gore-dole, sve brže i brže, sve uspaljenije što se kraj partije više bližio; želja da dobijem, da pobedim, da pobedim samog sebe, prerasla je postepeno u takvu pomamu da sam drhtao od nestrpljenja, jer je jedno šahovsko ja u meni uvek bilo i suviše sporo za ono drugo.

Jedno je gonilo drugo; koliko god vam to moglo izgledati smešno, počeo sam da se izdirem na samog sebe: „brže, brže!“ ili „napred, napred!“ — vikao sam ako jedno moje ja nije dovoljno brzo odgovaralo na potez onog drugog. Meni je, razume se, danas potpuno jasno da je to moje stanje bilo pravi patološki oblik duhovne prenadraženosti, za koji ne znam drugo ime do — medicini nepoznato — trovanje šahom.

Najzad, ova monomanska opsednutost počela je pored moga mozga da napada i moje telo. Mršavio sam, spavao nemirno i s prekidima, kad bih se probudio, svaki put sam morao posebno da se napregnem kako bih podigao olovno teške kapke; ponekad sam se osećao toliko slab da sam jedva mogao da prinesem ustima čašu, toliko su mi ruke drhtale; ali, čim bi počela igra, mene bi hvatala divlja snaga: jurio sam gore-dole stisnutih pesnica i ponekad sam kao kroz neku crvenu maglu čuo sopstveni glas kako promuklo i ljutito samom sebi viče ,šah!“ ili ,mat!“ Kako je nastupilo to užasno, to neopisivo stanje krize, ja nisam u stanju da vam kažem.

(Nastaviće se)