
Autobiografija i partije
1978
Kao što vidite, sportisti ne dobijaju veliki novac. Uprkos „državnom profesionalizmu“ sovjetskih sportista, oni ipak ostaju amateri po novcu kojeg primaju. Ipak, uspjeh sovjetskih šahista može se najviše objasniti državnom podrškom, a uvođenje „stipendija“ za šahiste je odigralo praktički odlučujuću ulogu u njihovom razvoju.
Početkom 1954. ponovo sam igrao na šampionatu SSSR-a (21. šampionat). Igrao sam dobro, postigao nekoliko impresivnih pobjeda, i bio aktivan kandidat za prvo mjesto. Ali nisam mogao da izdržim čitav turnir. Pred kraj turnira izgubio sam nekoliko partija od drugorazrednih igrača.
*( Ovo je donekle tačno: Korčnoj je izgubio u četrnaestom kolu (od devetnaest) od Banita, koji je završio na četrnaestom mjestu (od dvadeset), i u sedamnaestom kolu od Lisicina, koji je završio na četvrtom mjestu (prevodilac).*
Averbakh me pretekao, i ja sam podijelio drugo mjesto sa Tajmanovom. Po prvi put sam se sreo sa Petrosjanom na saveznom nivou. Sreli smo se jednom ranije na turniru za školarce, kada je bio nepobjediv. Ovdje sam bio ispred njega. Od ovog trenutka počelo je moja rivalstvo sa Petrosjanom, rivalstvo koje će uskoro prerasti u rat.
Nakon ovog šampionata, prvi put u životu sam igrao na jednom međunarodnom turniru – u Bukureštu. Turnir je bio sastavljen uglavnom od majstora, a u to vrijeme na svijetu je bilo malo velemajstora. Majstori su bili jaki – Furman, Nežmetdinov, Holmov, Pachman. Borba za prvo mjesto pretvorila se u trku između Nežmetdinova i mene. Talentovani majstor napada, Nežmetdinov je obično igrao neujednačeno, ali na ovom turniru je bio u svojoj najboljoj formi. U prvom kolu, čudesno sam uspio da remiziram protiv njega sa kvalitetom i pješakom manje. Nakon toga, nas dvojica smo jurišali naprijed, a prije poslednjeg kola vodili smo na turniru, sa po 12,5 poena od 16. Poslednjeg dana imao sam nezanimljiv remi sa O’Kelijem, dok je Nežmetdinov izgubio od Furmana. Tako sam osvojio turnir.
Zatim je došlo do Svjetskog studentskog timskog prvenstva 1954. godine u Oslu. Prema današnjim standardima, sovjetski studentski tim bio je veoma slab – za nas su igrala samo dva polu -velemajstora – Moisejev i ja – dok su ostali bili majstori. Prirodno je bilo teško igrati protiv određenih timova koji su praktično bili predstavljeni svojom punom nacionalnom ekipom. Tako smo jedva spasili meč protiv Bugarske – ovdje sam izgubio od Mineva – i izgubili smo od Čeha, koji su, predvođeni Filipom, pobjedili poenom razlike 1,5 – 2,5. Sledeće godine sam loše igrao na Šampionatu SSSR-a, tako da nisam bio izabran za studentski tim. Umjesto toga, odlučeno je da se tim ojača uključivanjem jednog od dobitnika nagrada sa šampionata, Spaskog, i takođe Tajmanova, koji već dugo nije bio student, ali je s druge strane bio tada jedan od najjačih igrača u zemlji. Tako 1955. godine u Lionu sovjetski studentski tim nije imao poteškoća.
Međutim, studentski tim 1956. godine u Upsali, ispostavio se još jačim. Zamislite: ja, skoro velemajstor, polu-velemajstori Talj i Polugajevski, i majstori Lutikov, Vasjukov i Antošin. Većina studenata došla je da se zabavi, da pije vino i da ostane budna do kasno, ali mi smo ozbiljno igrali, i nije bilo ničega što bi ugrozilo našu rutinu. Nije bilo iznenađenje što smo pobijedili jugoslovenski tim, koji je uključivao dva velemajstora. Ja sam pobjedio kao crni protiv Matanovića, dok je Talj odigrao sada već dobro poznatu partiju protiv Ivkova. Jugosloveni su nam bili glavni rivali; nakon ovog susreta cilj je bio blizu.
Turnir je završen sa serijom simultanki širom Švedske i Norveške. Prema današnjim standardima, honorari su bili mizerni. Sjećam se da smo održali simultanku u nekom švedskom klubu. Kotev (vođa naše delegacije) dobio je 150 kruna, ja sam dobio 100, a Talj 50. Budući šampion svijeta održao je simultanku za 10 dolara! Nakon toga nisam više učestvovao na studentskim događajima. Danas se selekcija sovjetskog studentskog tima shvata jednako ozbiljno kao što je to bilo i tada. U timu definitivno mora biti bar dva ili tri velemajstora…
(Nastaviće se)