Štefan Cvajg: Novela o šahu (14.nastavak)

To moje srećno doba kada sam, dan za danom, sistematski odigrao sto pedeset partija iz knjige, trajalo je oko dva-tri meseca. Onda sam neočekivano dospeo do mrtve tačke. Iznenada sam se ponovo suočio s prazninom. Jer, svaka partija odigrana dvadeset ili trideset puta gubila je draž novine, iznenađenja; njena ranije tako uzbudljiva i podsticajna snaga bila je iscrpena. Kakvog smisla ima bez prestanka ponavljati partije koje čovek napamet zna? Tek što bih povukao prvi potez, u meni bi, tako reći, automatski počeo da se odvija plan partije; više nije bilo iznenađenja, napetosti, problema.

Da bih ponovo mogao nečemu da se posvetim, da bih našao sada već neophodan podsticaj za napor duha i skretanje pažnje, morao sam imati drugu knjigu s drugim partijama. Ali kako je to bilo savršeno nemoguće, ta suluda tračnica mogla se uputiti samo u jednom smeru: morao sam umesto starih izmisliti nove partije. Morao sam pokušati da igram sa samim sobom ili, pre, protiv samog sebe. Ne znam koliko ste razmišljali o tome kako duh funkcioniše za vreme ove igre nad igrama. Ali čini mi se da čak i najpovršnije razmišljanje dovoljno jasno kazuje koliko je, logički gledano, apsurdno igrati protiv samog sebe; jer, šah je čisto misaona igra, u kojoj slučaj ne igra nikakvu ulogu.

Njegova privlačnost zasniva se, zapravo, samo na tome što se njegova strategija različito razvija u dva različita mozga, što u tom ratu duha crno ne zna kakav je trenutni manevar belog i stalno pokušava da ga dokuči i preseče, dok belo, sa svoje strane, nastoji da pretekne tajne namere crnog i da im parira. Ako se, međutim, crno i belo sjedine u jednoj osobi, dolazi do paradoksalne situacije, u kojoj jedan mozak istovremeno nešto zna, a ipak ne sme to da zna, i funkcionišući kao beli partner, po komandi potpuno zaboravlja šta je u prethodnom trenutku hteo i smerao kao crni.

Takvo dvostruko razmišljanje pretpostavlja, zapravo, potpuno cepanje svesti, sposobnost da se funkcija mozga po volji aktivira i dezaktivira, kao u nekom mehaničkom aparatu; igrati šah protiv samog sebe predstavlja, dakle, isti takav paradoks kao i preskočiti sopstvenu senku.

Ali, da ne dužim, tu nemoguću stvar, taj apsurd, ja sam u svome očajanju oprobavao mesecima. Nisam imao drugog izbora do da prihvatim tu besmislicu, kako ne bih potonuo u čisto ludilo ili u potpuno duhovno rasulo. Moja užasna situacija naterala me je da bar pokušam da se pocepam na jedno crno i jedno belo ja, kako me jeziva praznina oko mene ne bi ugušila.“

Doktor B. se spustio u naslonjaču i na trenutak zatvorio oči. Izgledalo je da svom snagom pokušava da potisne neku tešku uspomenu. Oko levog ugla usana ponovo mu se pojavi onaj drhtaj koji on nije umeo da savlada. Onda se malo podiže u svojoj naslonjači.

„Tako — nadam se da sam vam do ove tačke sve to prilično razumljivo opisao. Na žalost, nisam uopšte siguran da ću i ono što sledi uspeti da vam predstavim podjednako jasno. Jer ovo novo zanimanje iziskivalo je tako bezuslovnu napregnutost mozga da je ona onemogućavala svaku istovremenu samoknotrolu. Već sam vam spomenuo da je, po mome mišljenju, nonsens igrati šah protiv samog sebe; ali čak i za taj apsurd postojala bi minimalna šansa da sam pred sobom imao pravu šahovsku tablu, pošto šah svojom realnošću, u svakom slučaju, dopušta izvesnu distancu, izvesnu materijalnu eksteritorijalizaciju.

Pred stvarnom šahovskom tablom sa stvarnim figurama mogu se uvesti i pauze za razmišljanje, čovek se, čisto fizički, može prebacivati s jedne strane stola na drugu i na taj način sagledati situaciju čas sa stanovišta crnih, čas sa stanovišta belih figura. Ali pošto sam ja jedino mogao da te borbe protiv samoga sebe ili, ako hoćete, sa samim sobom projektujem u neki imaginarni prostor, bio sam prinuđen da u svesti jasno zadržim svaki položaj na šezdeset četiri polja, a osim toga da ne proračunavam samo trenutnu figuraciju, nego i moguće dalje poteze oba partnera, i to — znam da sve ovo zvuči užasno apsurdno — da dvostruko i trostruko, ne, šestostruko, osmostruko, dvanaestostruko, za svako moje ja, i za crno i za belo, predviđam po četiri-pet poteza unapred.

U ovoj igri koja se odigravala u apstraktnom prostoru fantazije morao sam — oprostite što vas teram da mislite o tom ludilu — i kao beli i kao crni igrač da unapred proračunam po četiri-pet poteza, dakle, da u neku ruku s dva mozga, crnim i belim, iskombinujem sve situacije koje će se javiti tokom igre.

(Nastaviće se)