
Autobiografija i partije
1978
Opravdano sam smatrao da moj repertoar otvaranja nije odgovarajući. Za šampionat sam počeo pripremu novog otvaranja – Grinfeldove odbrane. Iz literature koja mi je bila dostupna, prepisao sam oko sto partija Grinfeldove i analizirao ih. Stekao sam osjećaj da u bilo kojoj varijanti Grinfeldove odbrane mogu postići prednost crnim figurama. (Interesantnu misao je jednom izrazio Bondarevski: „Kada igrač odluči da promijeni svoja otvaranja, to je znak da odrasta!“).
Grinfeldova odbrana je postala moje pouzdano oružje i, od 1952. godine, dobro mi je služila tokom ovih godina. Zauzvrat, učinio sam mnogo da osiguram da ovo otvaranje postane neizostavan dio svakog turnira. Uspio sam da unesem mnogo novih ideja i osvježim ga, nakon što je u jednom trenutku palo u nemilost.
Prvenstvo SSSR-a je težak test za svakog novajliju. Dvadeseto prvenstvo je bilo jako, ali uspio sam da osvojim šesto mjesto – ispred Smislova, Bronštajna, Keresa, Suetina i Simagina, između ostalih. Moja igra je bila zapažena po zavidnoj upornosti i prilično suptilnoj igri u završnici. Igra u otvaranju mi je i dalje bila prilično slaba, ali sam posebno bio bespomoćan u središnjici. Ovaj moj nedostatak primjetan je i danas, iako sam tokom poslednjih šesnaest godina napravio značajan napredak na ovom polju. Ali ako bih mogao da pređem direktno iz otvaranja u završnicu, tu bih bio sposoban da nadigram bilo koga. To se posebno desilo u mojoj partiji prvog kola. Kao crni, pobijedio sam završnicu protiv samog velikog Smislova i odmah pokazao da nisam slučajan gost na turniru.
Niz partija sa tog šampionata dobro pamtim. Uzmimo partiju s Bronštajnom, na primjer. Do tada sam uvijek igrao 1. e4 i, u slučaju 1… e5, Italijansku partiju ili Evansov gambit. Protiv njega, iz straha, igrao sam čvrsto 4. d3. Odigrali smo šest poteza prema knjizi 4. d3 Nf6 5. Nc3 d6 6. Bg5, ali je tada Bronštajn odigrao nešto meni novo (6… Na5), i osjetio sam da je bijeli (!) suočen s ozbiljnim poteškoćama. Izgubio sam ovu partiju, i od tada sam prestao da igram Italijansku partiju i postepeno sam prestao da igram 1. e4 uopšte.
Nekoliko kola kasnije igrao sam s prvakom svijeta Botvinikom. Otvorio sam sa 1. c4. Nastala je zatvorena pozicija, u kojoj je Botvinik potez po potez počeo da me nadigrava. Neke njegove poteze sam pogodio, druge nisam, ali ideje iza njegovih poteza bile su prilično nerazumljive za mene. Prošlo je šest do osam godina prije nego što sam uspio da usvojim ovu lekciju pozicione igre koju mi je dao Botvinik. Bio sam nadigran po svim pravilima (iako tada nisam znao takva pravila); zatim mi je ponestalo vremena. Ali Botvinik je počeo da se nervira. Mogao je da osvoji materijal (30… Ne3), ali, iz straha ili nečeg drugog, propustio je tu pobjedničku mogućnost, a zatim i drugu (34… Bxe4) – i partija je prekinuta u poziciji gde je mnogima bilo jasno da imam bolje šanse. Dobro sam analizirao poziciju, pronašao neke adekvatne kontra-poteze za Botvinika, i dogovorili smo se za remi bez nastavka. Pokazao sam Botviniku svoju analizu, i pohvalio je njen kvalitet.
Partija s Keresom takođe mi je ostala u sjećanju. Prvi put kada bi se susreo s mladim igračem, Keres bi pristupio takvoj partiji s velikim osjećajem odgovornosti. I tako je bilo i u našoj partiji. Keres je iskoristio moju nepreciznu igru, i posle žrtve pješaka stekao jaku inicijativu i pobijedio već u 22. potezu.
Otada sam gledao na Keresa s poštovanjem, čak i strahom. On je postao moj najteži protivnik zauvijek. Nisam bio samo nesposoban da ga nadigram, nisam mogao ni da stvorim bolju poziciju protiv njega. Ovde je zanimljiv psihološki detalj: dvadesetak ili više godina kasnije, u veoma teškoj situaciji za mene, pred moj meč s Karpovim, Keres je bio jedan od rijetkih velemajstora koji mi je ponudio svoju pomoć. Bio sam primoran da je odbijem, toliko mi je bio veliki njegov autoritet.
Tokom prvog dijela turnira, kada sam bio jedan od lidera, veteran majstor Kan mi je odobravajući rekao: „Ah, ti si na drugom mjestu!“ „Još ću biti prvi!“ odgovorio sam mu. Kan se nasmijao. „Skromnost je vrlina“, zaključio je.
Nisam osjećao potrebnim da dodatno razvijam svoje samopouzdanje! U članku nakon turnira, Kan je pisao o talentu mladih igrača, a posebno o meni. Primjetio je kako sam slabo fizički pripremljen, kao i moje ozbiljne borbe sa vremenom. Bilo je još rano, ali nakon uspjeha na ovom šampionatu osjećao sam da mogu pobijediti koga god poželim.
(Nastaviće se)