Štefan Cvajg: Novela o šahu (13.nastavak)

Ispružen na krevetu, tako da stražar, ako bi iznenada otvorio vrata, ne bi mogao da me uhvati, ja dršćući izvukoh knjigu iz pojasa. Prvi pogled na nju doneo mi je razočaranje, čak neku vrstu gorke ljutnje: ta knjiga, koju sam zaplenio izlažući se tolikoj opasnosti, koju sam u žarkom očekivanju odlagao da otvorim, nije bila ništa drugo do šahovski repetitorij; zbirka od sto pedeset majstorskih partija.

Da nisam bio zatvoren, zaključan, ja bih je u prvom besu zavrljačio kroz otvoren prozor, jer šta sam mogao da radim sa tom glupošću? Dok sam bio dečak, u gimnaziji, ja sam se, kao i većina drugih, tu i tamo oprobavao za šahovskom tablom. Ali šta da radim s ovom teorijskom glupošću? Ta, šah se ne može igrati bez partnera, a pogotovu ne bez figura, bez table. Zlovoljno sam prelistavao stranice, ne bih li u njima možda ipak otkrio nešto za čitanje, neki uvod, neko upuistvo; ali nisam našao ništa osim golih kvadratnih dijagrama pojedinih majstorskih partija, a među njima znake koji su mi u prvi mah bili nerazumljivi, a2 — a3, Sf1—g3, i tako dalje. Sve to ličilo je na neku vrstu algebre za koju nisam nalazio ključ. Tek sam postepeno shvatio da slova a, b, c, označavaju vertikalne, a brojevi od 1 do 8 horizontalne redove, i da se njima obeležava položaj određene figure; tako su čisto grafički dijagrami bar dobili jezik.

Možda bih, razmišljao sam, u svojoj ćeliji mogao da konstruišem neku vrstu šahovske table i da onda pokušam da odigram te partije; moj krevetski prekrivač bio je slučajno grubo kariran i to mi se učini kao nebeski znak. Pravilno složen, na kraju se mogao namestiti tako da se dobiju šezdeset četiri polja. I tako sam najpre istrgao prvu stranu iz knjige, a knjigu sakrio pod dušek. Onda sam od malih grudvica hleba, koji bih sačuvao, počeo da pravim šahovske figure, razume se smešno nesavršene; posle beskonačnog mučenja konačno sam mogao da na kariranom prekrivaču rekonstruišem polažaje date u knjizi. Ali kada sam pokušao da igram partiju, pokušaj je u prvi mah krahirao zbog mojih smešnih figura od grudvica hleba, od kojih sam jednu polovinu prašinom potamnio da bih mogao da ih razlikujem.

Prvih dana sam se neprestano zbunjivao; jednu istu partiju morao sam od početka počinjati pet, deset, dvadeset puta. Ali, zar je iko na svetu raspolagao tolikom količinom neiskorišćenog i nekorisnog vremena kao ja, rob praznine, zar je iko osim mene raspolagao tako neizmernom žudnjom i strpljenjem? Posle šest dana već sam partiju igrao besprekorno do kraja, posle osam dana više mi nisu bile potrebne ni grudvice na prekrivaču da bih sebi predstavio pozicije iz šahovske knjige, a posle novih osam nije mi bio potreban ni karirani prekrivač; u početku apstraktni, brojevi a1, a2, c7, c8 pretvarali su se u mojoj glavi u vizuelne, plastične pozicije.

Ovo prebacivanje na drugi teren u potpunosti je uspelo: projicirao sam šahovsku tablu i figure na jednu unutrašnju ravan i isključivo zahvaljujući formulama imao pregled svih pozicija, baš kao što uvežbani muzičar samo baci pogled na partituru i već čuje glasove i njihovo sazvučje. U narednih četrnaest dana mogao sam svaku partiju iz knjige bez muke da odigram napamet — ili, kao što se to stručno kaže, na slepo; tek tada sam počeo da shvatam kakvu sam neizmernu blagodet osvojio svojom drskom krađom.

Jer, odjednom sam imao preokupaciju — besmislenu, besciljnu ako hoćete, ali ipak preokupaciju koja je uništavala ništavilo oko mene; sto pedeset turnirskih partija pružale su mi izvanredno oružje protiv pritiska prostorne i vremenske monotonije. Da bih draž svog novog zanimanja sačuvao neokrnjenu, odredio sam za svaki dan: dve partije ujutru, dve po podne, uveče brza rekapitulacija. To je ispunilo moj dan, koji se inače razvlačio bezobličan kao želatin; bio sam zaposlen a da se nisam umarao, jer šah ima čudesnu prednost što koncentracijom duhovne energije na usko, ograničeno polje čak ni pri najnapregnutijoj aktivnosti ne omlitavljuje mozak, nego pre izoštrava njegovu agilnost i elastičnost.

I dok sam, u prvi mah čisto mehanički, ponavljao majstorske partije, u meni je postepeno počelo da se budi jedno umetničko, radosno razumevanje. Naučio sam da razumem suptilnosti, lukavstva i oštrinu u napadu i odbrani, shvatio sam tehniku predviđanja poteza, kombinovanja, protivnapada i ubrzo sam kod svakog šahovskog majstora nepogrešivo uočio ličnu notu, individualni postupak, kao što pesnika prepoznajemo već po malom broju stihova; nešto što je počelo kao sredstvo za ubijanje vremena pretvorilo se u uživanje, i likovi velikih šahovskih stratega, Aljehina, Laskova, Bogoljubova, Tartakovera, ušli su u moju usamljenost kao dragi drugovi.

Beskonačna promena svakodnevno je unosila život u gluvu ćeliju, a strog i pravilan raspored mojih vežbi vratio je mojoj sposobnosti mišljenja već uzdrmanu sigurnost; osetio sam da mi je mozak svežiji i da zahvaljujući stalnoj misaonoj disciplini čak mislim oštrije. Da su mi misli jasnije i koncentrisanije, pokazalo se pre svega na saslušavanjima; za šahovskom tablom ja sam se i nesvesno usavršio u odbrani protiv lažnih tvrdnji, prikrivenih lukavstava; od tog trenutka više se nisam brukao i čak mi se činilo da su gestapovci počeli da me gledaju sa izvesnim poštovanjem. Možda su se, videvši kako se svi ostali lome, potajno pitali iz kojih to skrivenih izvora jedini ja crpem snagu za tako nepokolebljiv otpor.

(Nastaviće se)