Viktor Korčnoj-Šah je moj život (7.nastavak)

Autobiografija i partije
1978

Ali morao sam da igram protiv Smislova, tada već drugog šahovskog igrača na svijetu. Prošao je kroz turnir sa lakoćom i već je osigurao prvo mjesto. Kako su mi kasnije rekli, Smislov nije bio raspoložen za igru te večeri. Očekujući brz remi, kupio je karte za pozorište, a njegova supruga ga je čekala. Ali to se nije dogodilo! Bio sam željan borbe – ali uspio sam samo da pokvarim Smislovu veče. Nakon pet sati igre, naša partija je prekinuta u nejasnoj poziciji. Tokom noći analizirao sam je zajedno sa Tolušem. U nastavku sa teškoćom sam uspio da spasim partiju.

Govoreći o Tolušu, ne mogu izbjeći da ne pomenem još jedan događaj. Jednom, početkom 1950. godine, direktor Lenjingradske šahovske sekcije obavjestio me da mi je jedan od najboljih majstora u zemlji, Toluš, ponudio svoju pomoć kao trenera. „Napraviću majstora od njega za dvije godine“, rekao je Toluš. „Postići ću to bez njega“, odgovorio sam direktoru.

Zaista sam postao majstor, ali kasnije sam imao vremena da razmislim o onome što sam odbacio. Spaski je počeo da radi sa Tolušem, i u roku od nekoliko godina svima je bilo iznenađenje kako se razvila njegova taktička sposobnost. Toluš je bio sjajan majstor napada, i unapredio je šahovski talenat Spaskog i podigao ga na visok nivo. Kažu da kada je Spaski igrao na trening turniru 1953. godine, jednom od svojih prvih događaja pod vođstvom Toluša, ovaj je naredio Spaskom da ne dolazi kod njega ako nije nešto žrtvovao u svojoj partiji dan ranije. Spaski je odbacio ovu priču kao neistinitu, ali ja u nju vjerujem. Takvo „nasilje nad ličnosti“ bilo je sasvim u duhu Toluša i imalo je blagotvoran uticaj na razvoj šahovskog talenta Spaskog.

Smatram da moje taktičke sposobnosti nisu bile inferiornije od najboljih napadačkih igrača, ali samostalno nisam uspio da ih razvijem do stepena koji sam želio. Taktička spretnost i sposobnost žrtvovanja materijala za inicijativu su osobine koje veoma cijenim u partijama majstora napada, posebno Spaskog.

Tako sam postao jedan od pedeset šahovskih majstora u zemlji i dobio sam svoj znak ‘Majstora sporta’, broj 3901. Interesantno je primjetiti da dvadeset pet godina kasnije u SSSR-u ima oko četrdeset velemajstora i preko 500 majstora. Ako se prizna da su među njima bili ljudi koji su igrali prilično dobar šah, očigledno je da je došlo do nekontrolisanog rasta broja igrača koji nose ove titule. U to vrijeme bio sam mršav mladić i nisam djelovao kao sportista, iako sam nosio svoj znak „Majstor sporta“ na reveru. Jednom mi je Lenjingradski igrač Noak rekao: „Šah zahtijeva mnogo fizičke i nervne energije. Morate biti snažni da biste dobro igrali. Savjetujem vam da svako jutro jedete ovsenu kašu.“ I počeo sam to da radim. To je veoma odgovaralo mojoj maćehi, koja bi mi spremila hranu za čitav dan, a zatim otišla da radi do večeri. Često bi mi skuvala šerpu kaše – za čitav dan.

Ovo nije bila raznovrsna ishrana, ali s druge strane bila je hranljiva. Navikao sam se da jedem kašu, i tokom godina sam se ugojio i, očigledno, poboljšao svoju fizičku konstituciju. Nažalost, nemam temeljitost onih koji se trude da ne izgube ništa što su proizveli ili savladali, i koji zapisuju svoje partije na dva papira, kako bi ih zadržali kao zapis i koristili ih za kasnije samo-poboljšanje. Većina mojih partija iz tog perioda ostala je neobjavljena. Tada sam igrao prilično drugačije nego što to radim sada – oštrije nego Browne ili Ljubojević. Nadam se da će nekoliko partija koje su slučajno sačuvane dati neku predstavu o mom stilu u to vrijeme.

*4*

Prvi susreti na visokom nivou

1952.godine, na iznenađenje mnogih, uključujući i mene, uspio sam da se kvalifikujem iz polufinala prvenstva SSSR-a u Minsku, u finale. Mnogo se pisalo o tome koliko su mladi igrači imali sreće. Ovaj iznenađujući fenomen izaziva zbunjenost među starijim igračima i oduševljenje navijača. To se desilo i u Minsku. Na ovom turniru visokog nivoa, spasio sam ili dobio niz beznadežnih pozicija i završio sam na diobi drugog mjesta. Iza mene su bili Flohr, Averbah, Holmov i nekoliko drugih jakih igrača.

Pripremajući se za turnir, bio sam primoran da razmislim o svom repertoaru otvaranja. Tada sam kao bijeli igrao samo 1. e4; kao crni igrao sam Sicilijansku odbranu, a na 1. d4 sam odgovarao sa 1… f5, birajući razne varijante Holandske odbrane. Teorija je tada bila relativno nedovoljno razvijena, nije bilo Informatora, ali, čak i tako, broj dobrih igrača bio je prilično veliki, tako da bih ponekad doživio neuspjeh.

(Nastaviće se)