Štefan Cvajg: Novela o šahu (12.nastavak)

Osećao sam da mi snaga popušta, osećao da je sve bliže trenutak kad ću, da bih se spasao, kazati sve, sve što znam i još mnogo više, u kome ću, da bih se otrgao omči ove praznine, izdati dvanaest ljudi i njihove tajne, a da sebi time neću priuštiti ništa drugo do kratak trenutak predaha. Jedne večeri zaista sam dospeo do ivice: kad je čuvar slučajno u tom trenutku gušanja uneo jelo, ja sam iznenada povikao za njim: „Vodite me na saslušanje! Sve ću kazati! Sve ću kazati! Kazaću gde su hartije, gde je novac! Sve ću kazati, sve!“

Na sreću, on me više nije čuo. Ili nije hteo da me čuje. Onda se u toj krajnjoj nevolji dogodilo nešto nepredviđeno, što mi je pružilo spas, makar na neko vreme. Bio je kraj jula, mračan, mutan, kišan dan: te pojedinosti sećam se tako precizno zbog toga što je kiša dobovala o okna u hodniku kroz koji su me vodili na saslušanje. U predsoblju ispred kancelarije istražnog sudije morao sam da čekam. Uvek se moralo čekati: i to čekanje bilo je deo tehnike. Čoveku bi nerve kidao najpre poziv, to iznenadno odvođenje iz ćelije usred noći: a onda, kad bi se već spremio za saslušanje, napregao razum i volju da pruže otpor, ostavljali su ga da čeka, besmisleno čeka, jedan čas, dva, tri časa do saslušanja, kako bi mu se telo umorilo, a duša izmoždila.

A tog dvadeset sedmog jula pustili su me da čekam posebno dugo, da odstojim u predsoblju čitava dva časa; i tog datuma se tako precizno sećam iz jednog posebnog razloga: u predsoblju u kome sam, razume se, ne smejući da sednem, morao stajati dok mi noge ne utrnu, visio je jedan kalendar; ja ne mogu da vam opišem s kakvom sam glađu za nečim štampanim, napisanim, ja zurio u taj broj, u tu kratku reč na zidu; ja sam je, tako reći, proždirao i gutao svojim mozgom.

Onda sam opet čekao i čekao i zurio u vrata razmišljajući kad li će se najzad otvoriti, a istovremeno šta će me inkvizicija pitati ovoga puta, iako sam znao da će me pitati nešto sasvim različito od onoga za šta sam se pripremio. Ali, uprkos svemu tome, ovo mučno čekanje i stajanje bilo je u isto vreme i blaženstvo, slast, jer je ta prostorija ipak bila drugačija od moje sobe, nešto veća i s dva prozora umesto s jednim, bez kreveta i lavaboa, bez one naprsline na ragastovu prozora, koju sam milion puta posmatrao. Vrata su bila drugačije ofarbana, uza zid je stajala drugačija stolica, a levo se nalazio registarski orman sa aktima i garderoba s vešalicama na kojima su visila tri ili četiri mokra vojnička mantila; to su bili mantili mojih mučitelja.

Najzad sam, eto, mogao svojim izgladnelim očima da posmatram nešto novo; žudno i grčevito hvatale su se za svaku pojedinost. Posmatrao sam svaki nabor na tim mantilima, primetio sam, na primer, jednu kap koja je visila na mokroj kragni i, ma koliko to veoma zvučalo smešno, čekao sam sa šašavim uzbuđenjem hoće li se ta kap konačno otkinuti i skliznuti niz nabor ili će se još opirati sili teže i ostati da visi — da, minutima sam zurio u tu kap, kao da od nje zavisi moj život. Onda, kad se najzad otkotrljala, brojao sam dugmad na mantilima, osam na jednom, osam na drugom, deset na trećem; zatim sam upoređivao okovratnike; moje izgladnele oči opipavale su, obigravale, dodirivale sve te smešne, beznačajne sitnice s žudnjom kakvu vam ne mogu opisati.

I odjednom, moj se pogled zakači na nešto. Otkrio sam da je džep na jednom mantilu malo nadignut. Prišao sam bliže, verujući da po pravougaonom uzdignuću prepoznajem šta taj naduti džep krije: knjigu!

Kolena mi zadrhtaše: Knjiga! Čitava četiri meseca nisam je držao u rukama i već sama pomisao na knjigu, u kojoj se mogu videti nanizane reči, redovi, stranice i listovi, iz koje se mogu pročitati druge, nove, strane misli koje pažnju odvode na drugu stranu, misli koje mozak može da prati i upija, već sama ta pomisao me je opijala, a istovremeno i ošamućivala. Moje oči hipnotisano su zurile u malo uzdignuće koje je knjiga obrazovala u džepu, žarile su pogledom to neugledno mesto, kao da hoće da progore rupu u mantilu. Najzad više nisam mogao da savladavam svoju žudnju; nagonski priđoh. Već od same pomisli da bih mogao bar da opipam knjigu kroz tkaninu počeše da mi gore nervi u prstima sve do noktiju. Gotovo i ne shvatajući, sve sam se više približavao. Na sreću, stražar nije obraćao pažnju na moje sasvim sigurno čudnovato ponašanje; možda mu se činilo da je sasvim normalno što čovek koji je dva sata uspravno stajao hoće malo da se nasloni na zid. Na kraju sam bio već sasvim blizu mantila i ruke sam namerno stavio na leđa kako bih neupadljivo mogao da ga dodirnem.

Opipao sam tkaninu i odista osetio nešto pravougaono, savitljivo i šuštavo. To je bila knjiga! Knjiga! I kao tane prostreli me misao: ukradi tu knjigu! Možda ćeš uspeti, pa ćeš je sakriti u svojoj ćeliji i moći ćeš da je čitaš i čitaš, najzad ponovo da čitaš! Tek što je ušla u mene, ta misao počela je da deluje kao jak otrov, odjednom sam osetio zujanje u ušima, srce mi je snažno zalupalo, ruke su mi se sledile i više nisu slušale.

Ali posle prve ošamućenosti, tiho i lukavo prišao sam još bliže mantilu, fiksirajući čuvara počeo sam rukama sakrivenim na leđima da potiskujem knjigu iz džepa naviše. I onda: jedan potez, jedan lak, oprezan potez, i odjednom mi se mala, ne mnogo obimna knjiga našla u ruci. Tek sad se uplaših šta sam učinio. Ali više nisam mogao natrag. Samo, kuda s njom? Gurnuh je s leđa u pantalone, tako da je pridržava opasač, a odatle počeh da je polako potiskujem na bok, kako bih, držeći vojnički ruke uz telo, mogao da kontrolišem njen položaj. Sad je trebalo probati. Pomerio sam se od garderobe, korak, dva koraka, tri koraka. Išlo je. Bilo je moguće pridržavati knjigu u hodu, samo ako ruku čvrsto pritisnem uz opasač. Onda je došlo saslušanje.

Morao sam se napregnuti više nego ikada, jer dok sam odgovarao, ja svoju snagu nisam koncentrisao na svoje iskaze, nego pre svega na to da neupadljivo pridržavam knjigu. Na sreću, saslušanje je ovog puta kratko trajalo i ja knjigu srećno donesoh u sobu.

Neću da vas zadržavam svim pojedinostima, jer mi je u jednom trenutku opasno skliznula usred hodnika i morao sam da simuliram težak napad kašlja, da bih se sagnuo i ponovo je srećno vratio pod opasač. Ali zato, kakav je bio trenutak kad sam se s njom vratio u svoj pakao, najzad sam i više nikad sam! Vi verovatno mislite da sam smesta zgrabio knjigu, uzeo da je gledaim, čitam. Nikako! Najpre sam hteo da uživam u sreći što je uopšte imam, da veštački produžim to milje što mi je tako čarobno uzbuđivalo nerve, da sanjarim o tome kakva bih najviše voleo da bude ta ukradena knjiga: pre svega, veoma gustog sloga, da sadrži mnogo, mnogo slova, mnogo tankih listova, da bih duže mogao da je čitam. A onda, želeo sam da to bude delo koje zahteva napor duha, ništa obično, ništa lako, nego nešto što se može učiti, naučiti napamet, recimo pesme, a najbolje — kakav smeo san! — Gete ili Homer. Ali, na kraju, više nisam mogao da obuzdavam svoju žudnju, svoju radoznalost.

(Nastaviće se)