
Autobiografija i partije
1978
Zak je pazio i na takmičarski duh svojih učenika. Sjećam se kako sam, na kvalifikacionom turniru za šampionat mladih SSSR, izgubio partiju, i uplakan mu napisao pismo, puno samoprijekora. Dobio sam hitan i ohrabrujući odgovor, u kojem me Zak razuvjerio i pokazao da nema potrebe da gubim nadu. I nakon ovoga sam se zaista ohrabrio i, na Zakovo oduševljenje, dokazao da sam najjači igrač na turniru.
Probijao sam se u kategorijama prilično brzo, i početkom 1946 već sam dostigao rejting prve kategorije. Ali moj napredak je bio vijugav i uključivao povremene ozbiljne zastoje. Rečeno mi je da imam dobru takmičarsku izdržljivost. Ali sportista stiče takvu izdržljivost samo zbog poteškoća koje mora da savlada.
I ako nema poteškoća, ako je sve lako, onda na nekim tačkama, kada ipak dođe trenutak testiranja, biće teže za takvu osobu da to izdrži, nego za onog ko je prekaljen u borbi. To se, usput, dogodilo sa Spaskim. Na početku je imao sreće, ali onda je došlo vrijeme kada ga je zadesila nevolja. Ispostavilo se da je bespomoćan, i prošlo je nekoliko godina prije nego što je uspio da izoštri svoj karakter u borbi.
Moj prvi ozbiljniji neuspjeh bio je na omladinskom šampionatu Lenjingrada 1946. godine. Na početku sam izgubio tri partije zaredom. Mnogo sam patio, postao razdražljiv, skoro zaplakao. Onda sam pobjedio pet preostalih partija, ali ni tako nisam zauzeo prvo mjesto. Mogu da se sjetim još jednog takvog neuspjeha. U polufinalu na prvenstvu SSSR-a 1950. izgubio sam šest partija zaredom i u prvih devet kola sam osvojio samo jedan poen! Nastavio sam da se borim, i dok su me moji protivnici, koji su me pobjedili, hvalili zbog moje kreativnosti i duha, poeni jednostavno nisu dolazili! Na kraju sam se donekle revanširao, pobjedivši pet od šest partija. Ovaj turnir takođe je mnogo zaslužan da sam postao ‘prekaljen u borbi’.
Ali vratimo se mojim ranijim godinama. Jedan od mojih ispitnih poligona bilo je omladinsko prvenstvo zemlje. Godine 1946, kada sam prvi put učestvovao na ovom turniru, osvojio sam 5 poena od 15, dok je pobjednik, sa sjajnim rezultatom 14 od 15, bio kandidat za majstora Tigran Petrosjan.
1947. godine na istom turniru igrao sam mnogo sigurnije, i borio se za prvo mjesto sa I. Nei-jom. U poslednjem kolu sam uspio da izvučem remi protiv svog glavnog rivala, da pobjedim turnir bez poraza sa rezultatom 11,5 od 15.
1948. godine ponovo je održano Pojedinačno omladinsko prvenstvo, samo ovaj put su bili kvalifikacioni polufinalni turniri. Na početku polufinala stvari su krenule naopako, što me navelo da napišem pismo Zaku. Došao sam do finala, i tamo, sa 4 poena iz 6 partija podijelio prvo mjesto sa Nei-jom, izgubivši od njega u našem međusobnom susretu.
Omladinski timski turnir zemlje održan je 1949. godine. Tim Lenjingrada je pobijedio u svim mečevima, i bez poteškoća zauzeo prvo mjesto. To nije bilo iznenađujuće: tim je uključivao (sa njihovim današnjim titulama) velemajstore Korčnoja, Spaskog i Lutikova! Na prvoj tabli sam postigao 5,5 od 6, i za ovaj uspjeh sam nagrađen titulom kandidata za majstora.
U isto vrijeme, takođe sam se trudio da učestvujem na turnirima za odrasle, posebno na kvalifikacionim turnirima za Prvenstvo Lenjingrada. 1948. godine učestvovao sam na takvom turniru bez posebnog uspjeha, ne uspjevajući da dostignem 50%, ali sam uspio da se kvalifikujem za finalni turnir gradskog prvenstva održan početkom 1950. godine. Tu sam se istakao: u svojim partijama protiv pet majstora koji su se takmičili, osvojio sam poene. Lako sam pobjedio crnim figurama u 27 poteza mog glavnog rivala, Tajmanova, koji je bio pet godina stariji od mene. Na kraju sam ipak završio sa pola boda iza njega i osvojio drugo mjesto. Ipak, to je bio moj prvi veliki uspjeh, moj prvi uspjeh na turniru za odrasle.
(Nastaviće se)