
Pre no što sam mu prišao, iskoristio sam priliku da ga osmotrim. Glava oštrih crta malo umorno je počivala na jastuku; ponovo mi posebno pade u oči neobično bledilo srazmerno mladog lica; snežno bela kosa uokvirivala je slepoočnice; ne znam zašto, imao sam utisak da je taj čovek ostario preko noći.
Tek što sam mu prišao, on ljubazno ustade i predstavi mi se. Nosio je ime jedne veoma ugledne, stare austrijske porodice. Sećao sam se da je jedan član te porodice pripadao najužem krugu Šubertovih prijatelja, a da je iz nje poticao i jedan od ličnih lekara staroga cara. Kad sam doktoru B. preneo našu molbu da prihvati Čentovićev izazov, on se vidno zbuni. Pokazalo se da nije imao pojma da je malopre slavodobitno odoleo jednom svetskom prvaku, i to prvaku savremene šahovske scene. Iz nekog razloga ova informacija ostavila je na njega poseban utisak, jer nije prestajao da se raspituje jesam li siguran da je njegov protivnik stvarno priznati svetski prvak. Brzo sam primetio da ta okolnost olakšava moj zadatak; osećajući suptilnost svog sagovornika, smatrao sam da treba da prećutim da materijalni rizik mogućnog poraza ide na teret Mak Konorove kase.
Posle dužeg oklevanja, doktor B. najzad reče da je spreman da odigra meč, ali me još jednom izričito zamoli da upozorim ostalu gospodu da u njegove sposobnosti ni u kom slučaju ne polažu prevelike nade. »Jer“, dodao je sa zamišljenim smeškom, „ja zaista ne znam jesam li u stanju da odigram regularnu partiju šaha. Molim vas da mi verujete, nije to bila nikakva lažna skromnost kad sam rekao da od gimnazijskih dana, dakle, više od dvadeset godina, nisam dotakao šahovsku figuru. Pa čak i u ono vreme važio sam za šahistu bez osobitog talenta.“
On je to rekao tako prirodno da nisam ni najmanje posumnjao u njegovu iskrenost. Pa, ipak, nisam mogao da se uzdržim a da ne izrazim divljenje što se tako precizno sećao svih pojedinačnih kombinacija najrazličitijih majstora; u svakom slučaju, rekoh, mora da se on šahom bar teorijski mnogo bavio. Doktor B. se još jednom osmehnu na onaj neobični, sanjarski način.
»,Mnogo bavio! — Sam Bog zna da se zaista može reći da sam se šahom mnogo bavio. Ali to se događalo pod sasvim posebnim, čak jedinstvenim okolnostima. To je prilično složena priča i svakako bi mogla biti mali doprinos: našem dragom, velikom vremenu. Ako biste imali pola časa strpljenja. . .“
Pokazao je na ležaljku kraj sebe. Ja se rado odazvah njegovom pozivu. Oko nas nije bilo nikoga. Doktor B. skide naočari sa očiju, položi ih na stranu i poče: »Vi ste bili tako ljubazni da izjavite da se kao Bečlija sećate imena moje porodice. Ali pretpostavljam da niste čuli za advokatsku kancelariju koju sam ja vodio zajedno sa svojim ocem, a kasnije i sam; jer mi nismo uzimali parnice kojima se bavila novinska publicistika i iz principa smo izbegavali nove klijente. Mi, u stvari, više nismo ni imali pravu advokatsku praksu, nego smo se ograničavali isključivo na savetodavstvo, a pre svega na upravljanje imovinom velikih manastira, kojirna je moj otac, kao nekadašnji poslanik klerikalne stranke, bio: blizak. Osim toga, bilo nam je povereno i upravljanje fondovima nekolicine članova carske porodice — danas, kad monarhija pripada istoriji, mogu to da kažem. Ova povezanost sa dvorom i klerom — jedan moj stric bio je lični carev lekar, a drugi opat u Zajtenštetenu — sezala je već dve generacije unatrag; mi smo imali samo da je održavamo; to je bila jedna tiha, rekao bih bezglasna delatnost, koja nam je dodeljena zahvaljujući nasleđenom poverenju; ona, zapravo, nije iziskivala mnogo više od najstrože diskrecije i pouzdanosti, dve osobine koje je moj preminuli otac posedovao u najvećoj meri; njemu je doista uspelo da i u godinama inflacije i u godinama prevrata obazrivim rukovanjem sačuva svojim klijentima priličnu imovinsku vrednost.
A onda, kad je u Nemačkoj Hitler došao na kormilo i započeo svoje pljačkaške pohode na crkvenu i manastirsku imovinu, kroz naše ruke su prošle i neke rasprave i transakcije vođene s one strane granice, kako bi se spasla makar pokretna imovina; o nekim političkim procesima kurije i carske kuće nas dvojica smo znali više nego što će javnost ikada saznati. Ali upravo neupadljivost naše kancelarije — nismo imali čak ni pločicu na vratima — kao i oprez s kojim smo upadljivo izbegavali monarhističke krugove, najsigurnije su nas štitili od neželjenih provere.
De facto, tokom svih tih godina nijedna vlast u Austriji nije naslutila da tajni kuriri carske kuće svoju najvažniju poštu uvek preuzimaju ili predaju upravo u našoj neuglednoj kancelariji na četvrtom spratu. Ali nacionalsocijalisti su, znatno pre no što su svoje armije naoružali protiv čitavog sveta, počeli u svim susednim zemljama da organizuju jednu drugu, isto toliko opasnu i školovanu armiju, legiju osujećenih, odgurnutih i povređenih. Njihove ‘ćelije’ ugnjezdile su se u svakoj službi, svakom preduzeću, njihovi prisluškivači i špijuni sedeli su na svakom mestu, sve do privatnih soba Dolfusa i Šušniga. Svoga čoveka imali su čak i u našoj neuglednoj kancelariji, što sam, na žalost, saznao tek kasnije. On, dabome, nije bio ništa drugo do bedan i netalentovan ćata, koga sam, po preporuci jednog sveštenika, zaposlio samo zato da bih kancelariji dao privid regularne institucije; u stvari, nismo ga koristili ni za šta drugo do za bezopasnu kurirsku službu; davali smo mu da odgovara na telefon i sređuje akta, ona akta, naime, koja nisu imala nikakvog značaja, niti su bilo čime mogla izazvati podozrenje. Poštu nije smeo da otvara; sva važna pisma ja sam sam kucao na mašini, bez kopije, svaki važan dokument nosio sam kući, a tajna savetovanja vodio sam isključivo u prioratu manastira ili u ordinaciji svoga ujaka.
(Nastaviće se)