
Navikao da se bezobzirno probija kroz život i razmažen postignutim uspehom, taj masivni selfmademan bio je toliko nepokolebljivo uveren u svoju nadmoć da ga je svaki otpor ljutio kao neprilična pobuna, čak uvreda. Kad je izgubio prvu partiju, ozlovoljio se i počeo opširno i diktatorski da objašnjava da je do toga moglo doći samo usled neke trenutne nepažnje; posle treće, za svoj neuspeh krivio je buku u susednoj prostoriji; nije mogao da zamisli da izgubljenu partiju ostavi bez revanša.
To zagriženo slavoljublje najpre me je zabavljalo; ali na kraju sam ga podnosio još samo kao neizbežnu propratnu pojavu, koju moram trpeti da bih ostvario svoju pravu nameru i namamio svetskog prvaka za naš sto. Narednog dana to mi je pošlo za rukom, ali samo upola. Da li je Čentović šetajući po palubi primetio kroz brodski prozor kako sedimo za šahovskom tablom, ili je sasvim slučajno počastvovao salon za pušače svojim prisustvom — tek, u svakom slučaju, čim je video da se mi, nepozvani, bavimo njegovom umetnošću, instinktivno je prišao korak bliže i sa te odmerene distance bacio ispitivački pogled na našu tablu. Na potezu je upravo bio Mak Konor. Izgleda da je to jedno vučenje bilo dovoljno da se Čentović uveri koliko je dalje praćenje naših diletantskih nastojanja malo dostojno njegovog velemajstorskog interesovanja. S istim onim savršeno prirodnim gestom s kojim poznavalac knjige vraća i ne prelistavši rđav detektivski roman koji su mu u knjižari ponudili, on se udalji od našeg stola i napusti salon za pušače.
„Za njega je ovo što mi radimo dečja igrarija“, pomislio sam, malo ljutit zbog tog hladnog, prezrivog pogleda; i da bih dao oduška svom nezadovoljstvu, rekoh Mak Konoru: »Izgleda da vaš potez nije baš oduševio velemajstora.“
„Kakvog velemajstora?“
Čovek koji se podigao sopstvenim radom. Objasnih mu da je onaj gospodin što je upravo prošao pored nas preletevši naš sto prezrivim pogledom bio velemajstor Čentović. Ali, dodao sam, nas dvojica nećemo to uzimati k srcu i mirno ćemo prihvatiti njegov uzvišeni prezir; jer, šta da se radi, nije kruna za siromašku glavu.
Ali, na moje iznenađenje, to neobavezno saopštenje imalo je na Mak Konora sasvim neočekivano dejstvo. Primetno se uzbudio, zaboravio je našu partiju, a njegovo častoljublje vidno je oživelo. Nije, reče, imao pojma da se Čentović nalazi na brodu, a zatim: Čentović mu neizostavno mora biti partner. Nikada u životu nije igrao protiv velemajstora, osim u jednoj simultanoj partiji sa četrdeset drugih; već i to je bilo strašno napeto, malo je nedostajalo da pobedi. Pitao me je da li lično poznajem velemajstora. Ne, rekoh. A da li bih ga, nastavi on, zamolio da nam se pri- druži? Odbih, rekavši da Čentović, koliko znam, nije naročito raspoložen za nova poznanstva. A osim toga, kakvo bi zadovoljstvo jednom velemajstoru mogla činiti partija s nama, trećerazrednim igračima?
Bilo bi mi bolje da sam se pred tako taštim čovekom kakav je bio Mak Konor uzdržao od ovakve izjave. On se zlovoljno zavali u stolicu i osorno izjavi da sam uopšte ne sumnja da bi Čentović prihvatio ljubazan poziv jednog džentlmena, te će zato uzeti stvar u svoje ruke. Na njegovo traženje, dao sam mu kratak opis velemajstorove ličnosti i on, potpuno prenebregavajući našu započetu partiju, u neobuzdanom nestrpljenju pojuri za Čentovićem na palubu. Ja ponovo osetih da je čoveka s tako širokim ramenima nemoguće sprečiti da sprovede što je naumio. Čekao sam, prilično zainteresovan.
Kroz deset minuta, Mak Konor se vrati, rekao bih, ne baš raspoložen. ,Pa“ »Imali ste pravo“, odgovori ozlojeđeno. ,,Neprijatan gospodin. Predstavio sam se, obajsnio mu ko sam. Ni ruku mi nije pružio. Pokušao sam da mu kažem koliko bismo svi mi na brodu bili ponosni i počastvovani ako bi hteo da nam bude partner u simultanoj partiji. Ali on se držao kao drvena Marija. Navodno, žao mu je, ali ima obaveza prema svome agentu, koji mu izričito zabranjuje da tokom turneje igra bez honorara. Njegov minimum je dvesta pedeset dolara po partiji.“
Nasmejao sam se. „Nikada ne bih ni pomislio da pomeranje figura s crnog na belo polje može biti tako unosan posao. Nadam se da ste mu isto tako ljubazno rekli zbogom.“
Ali Mak Konor je ostao savršeno ozbiljan. ,,Partija je ugovorena za sutra u tri po podne. Ovde u salonu. Nadam se da mu nećemo dopustiti da nas tek tako samelje.“
„Šta? Pristali ste na dvesta pedeset dolara?“ uzviknuo sam istinski zaprepašćen.
„Zašto da ne? C’est son metier. Da me boli zub, a na brodu se slučajno nalazi zubar, sigurno ne bih tražio da mi ga vadi besplatno. Čovek je sasvim u pravu što traži debelu cenu; u svakoj struci najsposobniji stručnjaci prave najbolje poslove. A što se mene tiče, čist račun — duga ljubav. Više volim da platim gotovinski nego da mi jedan gospodin Čentović čini milost, pa da na kraju moram još i da se zahvaljujem. Najzad, nije mi se jednom desilo da u našem klubu za veče izgubim više od dvesta pedeset dolara, i to ne u igri sa svetskim prvakom. Za „trećerazredne“ igrače nije sramota ako ih porazi jedan Čentović.“
(Nastaviće se)