
Posle tri dana počeo sam već da se nerviram što je njegova spretna odbrambena tehnika spretnija od moje želje da mu se približim. Nikada u životu nisam imao priliku da se lično upoznam sa jednim šahovskim majstorom, i što sam se sada više trudio da sebi predstavim taj tip čoveka, sve manje sam bio u stanju da zamislim delatnost mozga, koja čitavog života kruži isključivo oko šezdeset četiri crno-bela polja. Naravno, za tajanstvenu privlačnost ,,kraljevske igre“ — tog jedinog proizvoda čovekove mašte koji suvereno izmiče svakoj tiraniji slučaja i palmine grančice dodeljuje samo duhu, ili pre jednom posebnom obliku duhovne obdarenosti — znao sam i iz ličnog iskustva.
Ali, zar već i to što šah nazivamo igrom nije uvredljiva greška, sužavanje njegovog smisla? Nije li on i nauka, umetnost, nešto što lebdi između tih kategorija kao Muhamedov kovčeg između neba i zemlje, jedinstvena veza svih suprotnosti; prastar, a ipak večno nov, mehanički po svom ustrojstvu, ali ipak delotvoran samo zahvaljujući fantaziji, ograničen u geometrijski statičnom prostoru, a pri tom neograničen u svojim kombinacijama, stalno u razvoju, a ipak sterilan; mišljenje koje ničemu ne vodi, matematika koja ništa ne izračunava, umetnost bez dela, arhitektura bez supstance; ali, uprkos tome, kao što se pokazalo, u svome biću i postojanju trajniji od svih knjiga i dela; šah je jedina igra koja pripada svim narodima i svim vremenima, i niko ne zna koji bog ju je doneo na zemlju da ubije dosadu, izoštri čula, uzbudi dušu. Gde je u šahu početak, a gde kraj? Svako dete može da nauči njegova osnovna pravila, svaki nespretnjaković da se u njemu oproba, a ipak se u okviru tog nepromenljivo omeđenog kvadrata javlja jedna posebna vrsta majstora, koja se ne može porediti ni sa kojom drugom, vrsta ljudi sa isključivo šahovskom obdarenošću, specifičnih genija kod kojih vizija, strpljenje i tehnika deluju istom onom precizno određenom merom kao kod matematičara, pesnika, muzičara, samo su drugačije rasporedeni i povezani. Nekada, u doba fiziognomičarskih strasti, neki Gal bi možda secirao mozgove takvih majstora šaha da ustanovi nije li u lobanjama ovih šahovskih genija neka posebna vijuga u sivoj masi mozga, neka vrsta šahovskog mišića ili šahovske kvržice jače izražena nego kod drugih ljudi. A koliko bi tek takvog fiziognomičara zaintrigirao slučaj jednog Čentovića, kod koga se ovaj specifični genije javlja usred apsolutne intelektualne letargije, kao zlatna žica u stotini kilograma gluvog kamena!
U principu mi je oduvek bilo jasno da jedna tako jedinstvena, tako genijalna igra mora stvarati svojevrsne matadore; ali ipak je teško, gotovo nemoguće zamisliti kako izgleda život jednog čoveka živog duha, koji svoj svet redukuje na usku putanju što vodi od crnog na belo, čoveka koji svoje životne trijumfe traži u pukom pomeranju trideset dveju figura tamo-amo, napred-natrag, čoveka za koga potez konjem umesto pionom u nekom novom otvaranju već predstavlja veliko delo, koje mu obezbeđuje jadno ćoše besmrtnosti u budžaku neke knjige o šahu, jednog čoveka, čoveka od duha, koji deset, dvadeset, trideset, četrdeset godina svu snagu i raspon svojih misli neprestano ulaže u smešan napor da satera u ugao drvenog kralja na drvenoj tabli, i od toga ne poludi!
I evo, sada je jedan takav fenomen, jedan takav čudnovati genije ili zagonetna luda prvi put bio u mojoj neposrednoj blizini, na istom brodu, samo šest kabina udaljen od mene, a ja, veselnik, čija je radoznalost u stvarima duha išla do pasionirasti, trebalo je da se pomirim s tim da ne mogu da mu se približim. Počeo sam da izmišljam najapsurdnija lukavstva: recimo, da zagolicam njegovu taštinu time što bih mu, tobože, ponudio intervju za neke važne novine, ili da igram na kartu njegove pohlepe i predložim mu unosan turnir u Škotskoj. Ali najzad sam se setio da lovac najbrže namami tetreba ako oponaša njegov ljubavni zov; zaista, čime ću pre privući pažnju jednog majstora šaha ako ne time što ću sam igrati šah?
Ali ja nikada nisam bio neki veliki šahista, i to iz jednostavnog razloga što sam se šahom uvek bavio samo uzgred i isključivo za sopstveno zadovoljstvo; kada na jedan sat sednem pred tablu, moja namera nikako nije da se naprežem, nego, naprotiv, da se rasteretim duhovne napetosti. Ja u pravom smislu reči ,igram“ šah, dok ga drugi, istinski šahisti, ,,ozbiljnije“, da uvedem u nemački jezik jednu smelu novu reč. Za šah je, kao i za ljubav, neophodan partner, a ja u tom trenutku nisam znao da li se osim nas na brodu nalazi još neki ljubitelj šaha.
Da bih ih izmamio iz njihovih rupa, postavio sam u salonu za pušače jednu primitivnu klopku: zajedno sa svojom ženom, koja igra još slabije od mene, seo sam, čekajući, pred šahovsku tablu. I doista, nismo povukli ni šest poteza, a jedan čovek već je zastao u prolazu, drugi je zamolio za odobrenje da posmatra, i najzad se pojavio i traženi partner, koji me je pozvao na dvoboj. Zvao se Mak Konor, poreklom Škotlanđanin, po struci građevinski inženjer; pričalo se da se obogatio na nalazištima nafte u Kaliforniji; po spoljašnjosti je bio stamen čovek sa snažnim zubima i jednom sitom bojom lica, čije je izraženo rumenilo verovatno bar delimično bilo rezultat obilatog uživanja u viskiju. Upadljivo široka, gotovo atletski snažna ramena otkrivala su, na žalost, čak i u igri, njegov karakter; jer, taj mister Mak Konor spadao je u onu vrstu uspešnih i sobom opsednutih ljudi koji poraz, pa makar i u najbeznačajnijoj igri, doživljavaju kao srozavanje svoje ličnosti.
(Nastaviće se)