Štefan Cvajg: Novela o šahu (1.nastavak)

Na velikom putničkom parobrodu koji je u ponoć trebalo da krene iz Njujorka za Buenos Aires vladala je uskomešanost i živost, uobičajena za poslednji sat pred polazak. Gosti sa kopna, koji su došli da isprate svoje prijatelje tiskali su se na sve strane, telegrafisti s naherenim kapama jurili su kroz društvene prostorije izvikujući imena, unošeni su koferi i cveće, deca su radoznalo trčala uz i niz stepenice, dok je orkestar, ne obraćajući pažnju na opštu vrevu, svirao deck-show.

Ja sam, u razgovoru s jednim poznanikom, stajao malo po strani od ove gužve na promenadnoj palubi, kad blizu nas dva ili tri puta oštro blesnu blic; neka prominentna ličnost očigledno je pre odlaska još na brzu ruku davale intervju za koji su je fotografisali. Moj prijatelj pogleda u onom pravcu i nasmeši se. “S vama je na brodu jedna retka zverka, Čentović.“

I pošto sam ga ja, očigledno, pogledao s priličnim nerazumevanjem, on dodade: ,,Mirko Čentović, prvak sveta u šahu. Igrao je na turnirima širom Amerike, s istoka na zapad, a sad ide u Argentinu, u nove pobede.“ Tad se i ja setih ovog mladog velemajstora, pa čak i nekih detalja iz njegove munjevite karijere; moj prijatelj, pažljiviji čitalac novina od mene, dopunio me je čitavim nizom anegdota. Pre otprilike godinu dana Čentović je preko noći stao u red najrenomiranijih majstora šahovske umetnosti, Aljehina, Kapablanke, Tartakovera, Laskera, Bogoljubova.

Od vremena kada se 1922. godine na turniru u Njujorku pojavio Reševski, sedmogodišnje čudo od deteta, nije se dogodilo da neka anonimna ličnost do te mere uzbudi duhove osvajajući mesto među samim zvezdama. Jer, izgleda da intelektualne osobine ovog mladića zaista nisu od početka obećavale tako blistavu karijeru. Ubrzo je procurila tajna da velemajstor u privatnom životu nije u stanju da na bilo kom jeziku napiše rečenicu bez pravopisnih grešaka, a jedan od njegovih gnevnih kolega pakosno se rugao da je “njegova neobrazovanost u svim oblastima podjednako univerzalna“. Bio je sin nekog ubogog Jugoslovena, brodara na Dunavu, čiju je malu barku jedne noći razneo parobrod za prevoz žita; posle očeve smrti, na dvanaestogodišnjeg dečaka sažalio se sveštenik iz ovog zabitog mesta i uzeo ga k sebi; dobri paroh iskreno se trudio da nerazgovorljivom, turobnom detetu širokog čela pomogne da kod kuće nauči ono što nije bio kadar da sa[1]vlada u seoskoj školi. Ali napori su bili uzaludni. U slova, koja su mu sto puta objasnili, Mirko je i dalje gledao kao u nešto sasvim nepoznato; njegov spori mozak nije uspevao da se usred[1]sredi čak ni na najjednostavnije predmete u nastavi. U svojoj četrnaestoj godini morao je pri računanju da se pomaže prstima, a čitanje neke knjige ili novina predstavljalo je i za već stasalog mladića poseban napor.

Uz sve to, ne bi se moglo reći da se Mirko opirao radu, ili da je bio jogunast. Poslušno je izvršavao sve što mu se naredi, donosio vodu, cepao drva, radio u polju, spremao kuhinju i pouzdano, premda sa sporošću koja je razdražavala, obavljao sve što se od njega tražilo. Ali dobrom parohu je kod ovog nastranog dečaka najviše smetala njegova potpuna nezainteresovanost. On se ničega nije hvatao bez po[1]sebnog naloga, nikada nije postavio nijedno pitanje, nije se igrao s drugim dečacima, niti je pokušavao da se nečim zabavi ukoliko mu to ne bi bilo izričito naloženo; čim bi završio s obavezama u kući, nepomično bi zaseo na neku od stolica u sobi, s onim praznim pogledom kakav imaju ovce na paši, ne uzimajući ni najmanjeg učešća u zbiva[1]njima oko sebe. Dok bi sveštenik uveče, dimeći na svoju dugu seljačku lulu, igrao tri uobičajene partije šaha sa žandarmerijskim narednikom, plavokosi dečak slamnatih vlasi sedeo bi nemo pored njih i na izgled pospano i ravnodušno ispod svojih teških kapaka zurio u crno-belu tablu.

Jedne zimske večeri, dok su dva partnera sedela udubljena u svoju partiju, sa seoskog puta dopre sve bliži zvuk praporaca. Jedan seljak, sa kapom svom belom od snega, uđe žurno u kuću; njegova stara majka, reče, leži na samrti i on moli paroha da odmah pođe s njim kako bi bi dao poslednje miropomazanje. Paroh spremno ustade. Žandarmerijski narednik odluči da do kraja ispije svoju kriglu piva, pripali pre polaska još jednu lulu i poče polako da obuva svoje teške čizme sa sarama, kad mu pade u oči da Mirko ne skida pogled sa započete partije. »šta je, hoćeš da odigramo do kraja?“ našali se, više nego uveren da dremljivi dečak ne ume da povuče nijedan ispravan potez. Mirko bojažljivo podiže pogled, klimnu glavom i sede na parohovo mesto. Posle četrnaest poteza narednik je bio pobeđen, a morao je priznati da za svoj poraz ne može da krivi neku svoju nepažnju.

(Nastaviće se)