Piše: GM Rashit Ziatdinov
Aljehinov sin iz prvog braka nije sumnjao: njegovog oca su ubili. Prema nekim informacijama, ljekari koji su obavili obdukciju kasnije su priznali: „rezultate“ su im diktirali, a zapravo je velemajstor umro nasilnom smrću dan prije zvanično navedenog datuma (iako se razlozi razlikuju: jedan ljekar tvrdi da je Aljehin bio otrovan, dok drugi tvrdi da je upucan).
Osim toga, krajem „nultih“ godina, pojavila se informacija da je konobar koji je posluživao Aljehina na njegovoj poslednjoj večeri, primivši veliku sumu novca od nekih stranaca, stavio svijetli prah u hranu šahiste.
Na stolu ispred pokojnika ležala je zbirka pesama Margaret Sotberi. Bila je otvorena na stranici koja je sadržavala stih: „Takva je sudbina onih koji žive u progonstvu…“. Čak ni plaćene ubice nisu imune na visoku poeziju.
-Preneseno sa fejsbuka-
Evo i prevoda par članaka na ovu temu:
Tajna sobe 43
Misteriozna smrt Aleksandra Aljehina
Te noći zaključan u svojoj hotelskoj sobi, Aljehin je okončao svoju slavnu karijeru kao šahista. Smrt je sjedila na „javorovom drvetu“ ispred sofe gde je čuveni šampion, raskošno obučen u kaput, djelovao blijedo od straha, odlučno odigrao crnog konja na poslednje polje. Mat! Aleksandrova glava je pala na naslon sofe, jeo je komad mesa koji mu je ostao u ruci, i bez svjedoka, njegov život je naglo završen, ali ne prije nego što je zatvorio oči u poslednjem refleksu svijesti. U hotelu, niko nije primijetio. Crna sjenka smrti, bez zvuka, suptilna i neopipljiva, dematerjializovala se i otišla isto kao što je došla, teškim koracima, iz te tragične sobe.
Pored šahovske table, tanjiri sa hranom su bili prazni. Čuveni šampion je umro za večerom, kao moderni Lukul, očigledno iznenađen srčanom sinkopom. Govorilo se da se ugušio komadom mesa, ali to nije bio glavni uzrok. Prosto slučajnost sa srčanim spazmom. Sve je bilo čudno u vezi sa ovim ishodom. Svi fantastični potezi su se odvijali oko njega, kao na šahovskom prvenstvu, vođeni apsolutnim majstorima. Neki tvrde da se Aljehin predao dobrovoljnoj smrti. Bijeli Rus, koji je igrao u Petrogradu, u Zimskom dvorcu, pred Carom čitave Rusije i koji je pobjegao od Oktobarske revolucije, kroz kapije Odese, bio je žrtvovan izdaleka rukom Kremlja, drugi su insinuirali. U svakom slučaju, njegova smrt je bila čudna. Nije bilo svjedoka. Bez obzira koliko skalpel autopsije ispituje tijelo, nikada nije dao potpuni odgovor. U sobi 43 tog hotela u Estorilu, ostala je misterija. Danas je broj sobe drugačiji; namještaj je zamijenjen, i svako ko ode tamo neće naći ni najmanji trag svog misterioznog gosta.
Međutim, ko god je tada ušao tamo, u rane sate, osjetio je miris parfema koji je bio i kiseo i sladak, vreo i uznemirujući. Dolazio je od flaša viskija i tog konjaka koji je Aljehin nedavno pio. Da li je sebi tako oduzeo život, ili je pokušavao da sačuva pod mirisom alkohola strastvenu sliku svoje supruge, Amerikanke koja je nestala u Francuskoj tokom okupacije?
I još čudnije: dragocena Sérvesova vaza koja se razbila kada je izdahnuo svoj poslednji dah.
Alehin je dugo koračao ka svojoj smrti. Osjećao je da je veoma blizu njoj mjesec dana ranije, prema zaposlenima u hotelu. Niko nije pretpostavljao da bi Aleksandar pokušao da se ubije.
Opsjedala ga je kao opsesija bolna slika žene. Gdje bi ona mogla biti?
Šahisti José da Costa Moreira i Francisco Lupi, u predvečerje te tragične noći, šetali su sa Aljehinom po pustim ulicama Lisabona. Šampion je bio vidno oslabljen. Govorio je o svojim vjerskim uverenjima i tražio novi put za svoju bespomoćnu dušu.
Tek u ranim satima te noći vratio se u svoju sobu u Estorilu. Slomljen sam – bila je poslednja poruka koju je ostavio svojim prijateljima.
Zapravo, bio je demoralizovan, bio je gubitnik.
*************
Sjenke Aljehina
Čuveni igrač se spremao da otputuje u London da se takmiči na međunarodnom turniru. Putovao je samo u Englesku ili Sjedinjene Američke Države, jer se bojao drugih zemalja.
Honorar je bio primamljiv: 2500 funti. Dok nije igrao na turnirima, Aljehin je prihvatao da igra simultanke, ponekad na 32 table, po hiljadu eskuda po simultanci. London je bio njegova poslednja nada, i pripremao se igrajući sa povremenim protivnicima kako bi se suprotstavio ruskom Botviniku.
Da li je za njega Aleksandar rezervisao čuvenu Sérvesovu vazu? Aljehin je bio u formi, nije ga se bojao. Revolucionarni igrač, koji je uzdrmao klasična pravila igre šaha, održao je svoje osnovne kvalitete. Na tabli je bila inteligencija, ali i lukava, makijavelistička psihologija, koja je znala kako da istraži dušu protivnika. Tako je pobjedio Kapablanku i Maksa Evea.
*****
Zašto je sahrana trajala tako dugo?
Danima se Aljehinovo tijelo, jer rashladne komore mrtvačnice nisu radile zbog nedostatka amonijaka (ratna kriza), grozničavo raspadalo. Zatim, po inicijativi Coste Moreire, zatvoreno je u olovni kovčeg i sačekalo još nekoliko dana prije sahrane.
Pretpostavljalo se da će pogrebne počasti biti odgovornost francuskih institucija, jer je bio naturalizovani građanin i oficir u francuskoj vojsci, ali portugalski šahisti su se pobrinuli za njegovu sahranu.
Aljehin, je spavao je svoj poslednji san na Zapadu, među cvjetovima Portugala.
Možda će ga jednog dana draga supruga prenijeti. Ali gdje je ona?
Ovo je bilo oštro i tragično pitanje koje je ubilo šahovskog majstora.
*********