Pol Morfi (34. nastavak)-Kraj života genijalnog šahiste

EVGENIJ ZAGORJANSKIJ

Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980  

I tako je Pol sjeo za ogroman sto u kabinetu Mr. J. J. Horna. Bivši broker je dosta ostario, bogatstvo nije mu dobro poslužilo. Dva žuta nabora visila su sa izmoždenog lica – tragovi nekadašnje debljine.

Poslušao je Polov stidljiv zahtjev, nacerio se i stresao golu glavu nalik na lobanju.

„Ne, majstore Morfi“,

.—Nemam posla za advokata… takvog advokata kao što si ti… Nisam volio tvog oca, pokoj mu duši. On je bio ateista i neposlovna osoba, gospodine. Za to ga je Gospod kaznio preranom smrću. A ja, oduvijek sam bio pobožan, i Bog me velikodušno obdario svojom milošću.

Pol je poslušno slušao otrovno zujanje.

„Bolje da zatvorite svoju kancelariju, majstore Morfi!“ – nasmijao se Horn – Garantujem da nećete imati ni jednog klijenta!

Pol se nije mogao suzdržati i izašao je da ne čuje zlobno šištanje Horna.

Stajao je dugu minutu na visokom trijemu.

Rođen je u Luizijani, ovdje je živio čitav svoj dvadeset-trogodišnji život.

Ne, on se mora boriti i boriće se do kraja!

Prošlo je nekoliko mjeseci. Bolno su se vukli, ni jedan klijent nije želio koristiti usluge gospodina Pola.

Charles Morphy, advokat je izbjegavao žensko društvo po svaku cijenu. Nije se pojavljivao u pozorištu ni sa majkom ni sa sestrom. Kao i prije, provodio je jutra i popodneva u svojoj kancelariji, ali sada dozvolio je sebi da čita i ponekad igra šah sa Čarlsom Morianom.

Jednog hladnog februarskog dana 1861. Pol je sjedio za stolom, kada je raščupani i blijed Morijan dotrčao. Mahao je hrpom novina. – Rat, Paul! Rat!

***************

Kada je objavljena mobilizacija u New Orleansu, Pol Morfi je pisao Geraldu Allisonu, kao vojnom guverneru, tražeći imenovanje u vojsku po svom nahođenju.

Nije dobio odgovor i otišao je da traži objašnjenje.

Sekretar (sam guverner Pola nije primio) vrlo suvo je objasnio gospodinu Polu Morfiju da, pošto je bio poznat po svojim vezama sa Sjeverom, vojsci Konfederacije nije potreban.

Sasvim je moguće, zaključio je sekretar, da će vojne vlasti smatrati potrebnim da gospodina Morfija interniraju do kraja rata. Istina, ovaj kraj nije tako daleko, hrabra južna vojska izvlači pobjedu za pobjedom…

Pol nije odustajao. Pronašao je Dana Joyce-a, kolege studenta sa Saint-Joseph Collegea, i prišao mu.

Dan je uspio diplomirati na Vojnoj akademiji West Point, rat mu je dao majorske epolete i komandovao jednom od artiljerijskih brigada Konfederacije.

Pogledao je Pola i odmahnuo glavom.

„Nisi uopšte odrastao, Morfi!“ – rekao je prijekorno. Sa tvojom visinom, nemoguće je da te prime u vojsku. Osim toga, još uvijek si i kratkovid… Znaš šta? Napiši predsjedniku da si bio u Evropi, da znaš jezike i da bi želio da postaneš diplomata. Ljudi su tamo potrebni. Doviđenja.“

Pol je otišao kući i lično pisao predsjedniku, nudeći svoje usluge. Spomenuo je poznavanje jezika, veze sa evropskim zemljama, o tome koliko je važno da Konfederacija postigne da Evropa sebe prizna kao nezavisnu i suverenu silu…

Morao je dugo čekati. Charles Morian je uspio otići za to vrijeme na front sa Luizijanskom streljačkom brigadom generala Haya. Konačno stigao je dugo očekivani odgovor – sekretarica Jefferson Davisa odgovorila je Polu kratkim odbijanjem.

Da li je ruka Geralda Allisona stigla daleko? Da li se njegova popularnost okrenula protiv njega?

Pol se zaključao u svoju kancelariju u Kraljevskoj ulici.

Nikome nije trebao, nije bilo to lako podnijeti

***************

Pol je izašao napolje i tek sada osjetio olovnu težinu toplote. Vrući vazduh je bio miran, činilo se kao da se kamenje topi i teče duž pločnika..

Pol je hodao, dahćući. Skoro je trčao, žurio se. Srce ga je  zaboljelo, htio je što  brže povratak u mirne sobe stare kuće.

Sa stenjanjem je skinuo ovratnik.

Zalihe energije su odmah presušile. Vrućina je bila opresivna. Skidajući ogrtač, vlažan od znoja, Pol je ušao u kupatilo i otvorio slavine. Voda je veselo žuborila dok je tekla kroz zamagljene olovne cijevi.

Pol je rukom testirao vodu – sačekaj još malo, neka bude hladnije… Počeo je polako da se svlači. Osjetio je lupanje u sljepoočnicama, bilo je teško disati.

Kada se napunila, Pol je zakoračio preko ivice u ledenu vodu.

Sat vremena kasnije, Ellen je pokucala na vrata kupatila. Niko joj nije odgovorio.

Pokucala je jače i gospođa Tellseed je izašla iz svoje sobe.

Njih dvije su kucale još desetak minuta.

– Onesvjestio se, mama! Tako je vruće danas! — Ellen je potrčala da bravar odvrne bravu.

Nije mogla pronaći bravara i dovela je gospodina Molota, koji je radio kao računovođa u skladištu.

Monsieur Mollot je trećim udarcem srušio oronula vrata.

Pol je ležao u kadi bez znakova života. Doktor je proglasio smrt od cerebralnog krvarenja.

xxx

Sljedećeg dana, 11. jula 1884, Pol je sahranjen.

Kovčeg su nosili njegov prijatelj Charles Morian, Morfijev brat Edward, njegov zet John Sibranlt i Edgar Hinks.

Pol je sahranjen u porodičnoj kripti na groblju Saint-Louis, u blizini groba sudije Alonza. Bilo je dosta ljudi u pogrebnoj povorci.

Smrt Pola Morfija izazvala je mnogo više buke od prethodnih četvrt vijeka njegovog života.

Telegraf je radio neprekidno, saučešće je stizalo iz čitave Amerike i Evrope.

Sve novine objavljivale su članke, osmrtnice, pjesme i portrete.

U avgustu 1884. sastao se Menhetn klub u Njujorku posebnom kongresu i donio svečanu odluku da pošalju poruku gospođi Telseed.

Odlučeno je da veliki portret Pola Morfija zauvijek visi u centralnoj sali kluba.

Gospođa Tellseed Louise Morphy je samo nekoliko mjeseci preživjela svog sina i umrla je iste 1884. Već je bila veoma stara.

Ellen je nadživjela brata i majku za samo dvije godine.

Godine 1920-ih, filantrop iz New Orleansa W. R. Irby kupio je kuću Morfija kako bi je sačuvao kao posljednju znamenitost u starom kvartu Vieux Carre.

Ova dvjesta godina stara kuća i danas stoji na uglu Kraljevske ulice i Rue Saint-Louis. Međutim, tamo ne postoji muzej Pola Morfija.

Paul Morphy je potomcima ostavio samo partije.

I mora se reći da je potomstvo brzo shvatilo vrijednost onoga što je ostalo. Tužan lični život Pola Morfija je odavno skriven legendom i tišinom. Ali njegova briljantna karijera odmah postala svima poznata.

Veliki umjetnik ne može pripadati jednom narodu.

Pol Morfi pripada čitavom čovječanstvu, sjećaju ga se ćutke sa zahvalnošću. Pol Morfi je zanimljiv i kompleksan kao čovjek kao predstavnik svog turbulentnog vremena. Njegova kreativna slika živi i živjeće vjekovima.

(KRAJ)