EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980



„Stigao je slavni šahista, Pole,” djed Le Carpentier se tiho nasmijao. „A ova gospoda sanjaju da vas upoznaju s njim. Ali, naravno, konačnu riječ ima Alonzo Michael.“ Djed Le Carpentier je poštovao svog zeta, ali ga je zvao punim imenom. Polove su oči zasjale od radoznalosti.
„Kako se zove ovaj šahista, ujka Ernest?“
„Njegovo ime je Johan Levental“, odgovorio je lijeni i crnobradi Ežen Ruso umesto Ernesta. „I imajte na umu, majstore Pol, da je on jedan od najjačih šahista našeg vremena.“
„Koje je nacionalnosti?“
„On je Mađar, ali stalno živi u Londonu. Pobjegao je iz Mađarske pretprošle godine, nakon gušenja revolucije”, dodao je djed.
„On je slavan igrač, Pol“, rekao je stric Ernest ozbiljno. „Pa ipak… Ipak, moraš se igrati s njim!“ Ernest je ućutao. Zašto mu reći da su on i drugi amateri uložili velike opklade na Pola! On zna Pola, Pol će i dalje igrati koliko god može.
“Ukratko, Pol, radi se o sportskoj časti našeg grada i čitave države. Garantujem svojom glavom da će te tata pustiti. Svo troje ćemo ga čekati i razgovarati s njim“.
Ušli su u kuću, a Pol je otišao u štalu. Na svoj trinaesti rođendan, stekao je novo, dragocjeno pravo – pravo da jaše na konju ne pitajući roditelje za dozvolu. Izašao je iz kapije imanja i osvrnuo se: put je bio pust. Naprijed! Pančo je nezadovoljno frknuo i krenuo u drhtavi kas. Poskakujući u sedlu, Pol je razmišljao o sutrašnjici i srce mu se stisnulo. Igraće sa evropskim maestrom, jednim od onih koje svi poznaju. Njegove partije se objavljuju u časopisima i knjigama. Vjerovatno je čovjek ogromnog rasta, zgodan, ljubazan i veseo. Sretan je jer, putuje po čitavom svijetu, a čitav svijet leži pred njegovim nogama. Pitam se da li nosi lovorov vijenac, kao pobjednici Olimpijskih igara? Pol nikada u životu nije vidio Mađare, samo je pročitao da vole da plešu i sviraju violinu. Zamislite samo, došao je iz Evrope, prešao je Atlantski okean!
„Hajde, Pol…“ tiho reče Ernest i naglo otvori vrata. Ušli su u salu, ali ne šahovsku salu već čitaonicu koja je bila prepuna ljudi. Činilo se da je nemogućim ugurati još jednu osobu, ali trojici predstavnika porodice Morfi brzo se otvorio prolaz.
Za okruglim stolom, osvetljenim visećom lampom, sjedeo je nizak čovjek u iznošenom sakou. Bio je ćelav, crna bradica naglašavala je izgužvano, nervozno lice. Šahovske figure bile su postavljene ispred njega. Blago mašući rukom, pričao je nešto zainteresovanim slušaocima. Ernest Morfi mu priđe i pokloni se.
„Evo vam partnera, gospodine Leventalu!“ reče on grubo. Činilo se da je ljut na nekoga. Osoba za stolom podiže okrugle, prodorene oči kao kod sokola i zaustavi se u pola rečenice. Ustade i pogleda unaokolo, kao da sumnja.
„Taj mališan? O, Bože! Taj mali dječak? O, Bože! To je šala, naravno?“-Ponovo pogleda oko sebe. Niko se nije smijao. Levental se nelagodno nasmija, svi su ćutali.
„Oho! Ovo će biti dosadno“, pomisli Levental. „A ja sam sanjao o dobrom partneru! Pa šta, nema mi druge…“ Sjede i pruži ruku Polu.
„Sjedi, mali prijatelju!“
Pol je drhtao od uvrede, bio je spreman da zaplače i izađe iz sobe. Srećom, Levental je odigrao prvi potez. Pol sjede na stolicu i odgovori. Strah, uzbuđenje, uvreda, čak i ruža u džepu – sve je odjednom nestalo. Ostala je samo tabla i žive, elastične, lukave figure. Levental je izabrao poznato otvaranje za Pola, ali je u sedmom potezu odigrao neočekivano
„Pušenje samo napolju, džentlmeni!“ strogim glasom viknu sudija Morfi, i gledaoci su poslušno ugasili svoje lule i cigare. Pol je razmišljao. A šta ako odbije ponuđenu žrtvu pješaka? Sve će mu figure odlično stajati, dobro postavljeni i topovi, a lovac će ciljati bijelog kralja… Zar nije bolje da sam žrtvuje pješaka, kako bi dao više prostora svojim figurama? Levental je uzeo pješaka i odbranio se od direktnih pretnji, ali crne figure su se nadvile nad njegovim kraljevim krilom.
„Napred, Luizijana!“ — uzviknu neko u oduševljenju. Galamdžiju su utišali i izveli napolje. Ernest je bio blijed. Sudija ljutito žvače ugašenu cigaretu. Zavladala je mrtva tišina, svi su pogledi bili prikovani za tablu.
Pol je pažljivo premjestio kraljicu na kraljevo krilo. Levental se branio konjem. Ah, tako! Pol se napet nagnuo nad tablom. Naravno, konja može uzeti topom, ali onda će bijeli imati izlaz međupotezom, šah kraljicom, što će mu omogućiti da se odbrani. Ne, moram igrati kraljem, prijeteći žrtvom kvaliteta. Bjeli će svakako morati braniti konja konjem, a ja… onda ću nastaviti napad! Pol je odigrao kraljem u ugao. Skoro bez razmišljanja, Levental je odigrao. ali ne konjem, kako je Pol očekivao, već lovcem. Polovo srce skoro stade. Nije li pogrešno proračunao?! Nema žurbe, samo polako! Da provjerim još jednom. Žrtva kvaliteta otvara poziciju oko kralja. Zatim sledi žrtva lovca, dama upada s šahom. Mogao bih forsirati remi, ali to je, naravno, premalo… Mora postojati drugi nastavak, bijeli kralj je go i nebranjen. Naravno, evo ga! Dva šaha, jačajući poziciju dame, – i slijedi završni manevar drugim topom koji vodi do matiranja… Ponovo da provjerim! Da, sve je ispravno!
Pol je uzeo topom konja. Levental se trznuo, podigao oči, pažljivo pogledao Pola i opet zurio u tablu. Posle nekoliko trenutaka nerado je uzeo pionom topa. Pol je sa šahom uzeo piona lovcem. Levental je ironično nasmješio i oborio figure. Odjednom je tišina prsnula, kao da je eksplodirala bomba! Ljudi su vrištali, pljeskali, lupali nogama. Ujak Ernest grlio je i ljubio Pola, neko je jako lupao po ramenu sjajnog sudiju, koji je uzalud pokušavao nadmašiti buku.
„Džentlmeni! Igra još nije gotova, džentlmeni! – vikao je dugonogi sudija Mik.
-Nastaviće se-